Da mi je putovati

Pinterest LinkedIn Tumblr +
da mi je putovati, zena na putovanju sjedi na travi

Foto: Alexandr Podvalny, Pexels

Najviše želimo ono što nam je onemogućeno. Nije to zabranjeno voće, više potreba koju je normalno zadovoljiti i sigurno takva za koju se ne varamo da je zaista trebamo.

Što je to u vašem slučaju? Što je gotovo cijela jedna godina vama zabranila da konzumirate ili radite, a to zaista volite?

Na mojoj vrlo skromnoj listi, jer se i ovako relativno dobro snalazim, najviše nedostaje jedno – putovanja. Nije to stavka koja bi uzimala puno novca, vremena ili uskraćivanja. Skroz normalna stavka. Rekla bih, osnovna potreba poput hrane, higijene i sličnih stvari.

Pa ipak, kad se ne putuje, toliko toga se gubi. Dobro, možete putovati iz Zagreba u Samobor ili Dugo Selo. Ne treba odmah ići van zemlje. Ali ako se zakorači dalje, osjećaj je drugačiji, veći je izazov, duže vremena vas nema i imate dojam kao da ste stvarno odmakli malo od svakodnevice.

Za vrijeme lockdowna mogla sam prakticirati s obližnjim mjestima – ispucala sam baš te gornje gradove i doživjela u svakom jednu mini priču. Sjajno je imati slobodu da kad ti se prohtije, kad te malo “zasvrbi” možeš dići svoj skromni šator (bez utega obitelji) i zaputiti se vlakom barem pola sata izvan Zagreba. Pogledaš kada vlak putuje nazad i kad uvidiš da je to dosta često u danu, ne moraš se više zamarati gledanjem na sat i paničariti.

Tako sam napravila jedanput (samo!) prošle godine. Dozlogrdilo mi je ne kretati se, pa sam se odlučila malo uposliti željeznicu da me otpremi samo desetak minuta od Glavnog kolodvora u Dugo Selo.

Izuzev osmosatnog boravka u Budimpešti i nekoliko dana u Mađarskoj, blizu svog rodnog grada, nisam se nigdje micala. Poražavajuće!

Vi ste sigurno barem otišli na more! U gotovo dva puna mjeseca popuštanja mjera imali ste dovoljno vremena za istinski užitak, za raj na zemlji prije nego što se svi vrate u stegu i kontrolirano kretanje.

Ponekad veća količina vremena za odmor ne znači i veću odmornost. Rekla bih baš suprotno. Zato se tih 8 sati provedenih u Budimpešti i okolnom gradiću Szentendre za mene računaju više kao tjedan ili dva, ali bilo je to vrijeme koje još dandanas proživljavam.

Upravo svijest o tome da će to trajati kratko, da ćeš se ubrzo morati vratiti natrag, donosi neku dodatnu čar, neku dodatnu magiju.

U trenucima kada monotonija i sivilo, koje te sve češće obavija, zaprijeti da će te preuzeti, kratkotrajni boravci znaju izbavljati. Poput tople su deke – zagrnu ti srce mekoćom i toplinom.

To mi nedostaje – ta sloboda, potpomognuta postojanjem novčanih resursa, koji neće tako lako presušiti. Da te ništa ne sputava i ti samo odjuriš na takvo jedno putovanje, na kojem se često čak susretneš sa samim sobom. Jer si otišla solo i jer si otišla u nepoznato mjesto. Mjesto koje čak ne želiš istraživati uz pomoć digitalnih karata. Kad stigneš, već ćeš nekako znati doći do svog smještaja.

Čar je u pronalaženju rješenja i u radosti otkrivanja.

Kolumnu možete i poslušati na linku Da mi je putovati

 

Share.

About Author

Mariann Makrai

Da se predstavim – po profesiji sam profesor. To je najljepše zanimanje koje postoji. Na papiru. U stvarnosti je to borba s vjetrenjačama. S roditeljima, sa sustavom, a ponekad i sa sobom. Pomanjkanje autoriteta dovelo je do toga da se primaknem nešto mirnijem poslu. Prevođenju. Jaka mi je to strana.

Comments are closed.