Ja ću, tata, ići za životom

0

Sjećaš li se tata da si me uvijek kritizirao da mislim da je život bajka, a da si imao malo želje i volje razumjeti me možda bi zajedno stvarali svoju bajku.

Znaš tata, ostavio si me u ovom surovom svijetu da nastave lomiti ono što su lomili po tebi, samo što je moja mladost tek počela… I dobro si to znao tata.

Znaš li tata da su se javili neki odrasli pametni ljudi, koje usput nisi baš ni volio, i onda su dijagnosticirali kao neki doktori da sam ja mogla spriječiti da kupiš spag, i da onako detaljno isplaniraš svoj odlazak… usput, nitko od njih nije kupio i krpao sve što si ostavio za sobom nego ja. Ne znam, možda sam po njima trebala upisati još jedan fakultet, ili ti priuštiti zbilja probleme koje djeca najčešće prirede svojim roditeljima, ali ja sam uvijek čuvala tebe, umjesto ti mene. Možda bi se onda bio bavio više sa mnom, a manje glupostima, nebitnim stvarima i tamo nekim drugima.

Znaš li tata da moj život nije ništa lakši nego tvoj, samo što ti nisi trebao sam odgajati mene, a ja imam i tu ulogu. I ja si znaš ne dopuštam nikakvu vrstu nikakvih opijata, čak mi se i smiju radi toga, ali ja ću tata ostati svoja. Znam tata kakav si osjećaj imao taj dan, jer vjeruj mi ja ga imam svaki dan. Ali borit ću se ćale, borit ću se i za tebe i za sebe.

Lomi i mene tata, nema stvari koja me nije pokušala slomiti, nijedna me nije zaobišla, nešto sam im strašno slatka. Ali tata, ja sam ti još uvijek onaj mali mudrac kojeg nisi htio slušati… onaj koji te vukao u prirodu, u pozitivnost, u umjetnost, u život… ali ti me nisi htio slušati, slušao si neke druge, tražio si izlaze negdje drugdje jer se nisi htio suočiti nikada sa mnom, jer sam uvijek u tebi izazivala potrebu da se otvoriš onom dobrom u sebi u koje nisi imao hrabrost vjerovati.

Ne krivim te tata, jer znam da su i tebe uništili. Ali ja tata imam hrabrost i neću odustati. Pustila sam tugu, samoću, omalovažavanja, patnju, beznađe da me lome, pustila sam ih jer vjerujem da mogu lomiti, ali da me ne mogu slomiti… mogu samo doći do granice gdje pobjeđuje ljubav i svijetlo, to je prirodan zakon. U meni i u svakom čovjeku.

Ja tata neću kupiti spag ni napraviti kuku, neću pisati oproštajna pisma, nego životna pisma… i neću se baviti umiranjem. Ja ću se tata baviti životom. Posvetit ću svoj život svima onima koji su pretučeni kao i ja, ali ću im svjedočiti poput feniksa da se mogu dignuti iz pepela, samo ako to dovoljno žele.

Znaš tata, druga su djeca radila svašta, dok sam ja uvijek čuvala tebe, a oni danas imaju uza se one koji slave njihove uspjehe, rođendane, koji popravljaju njihove stvari, koji ih pripremaju i vode kroz život… ja ti tata dragi to nemam.

U srcu nosim tvoju tugu i beznađe, ali ti opraštam jer znam da si znao drugačije da bi napravio drugačije. U tvojoj kičmi prestao je život, s tvojim jednim potezom. Moja kičma tata svaki dan umire od bolova, vrištim i plačem iz nje i izvijam se od bolova. Ali svaki dan tata unatoč umiranju ja dopuštam životu da uđe.

I znam da ću uspjeti. I dokazati ću ti da je život bajka, ako imaš hrabrost napraviti bajku od njega. I dokazat ću ti da su roditelji ti koji trebaju učiti od djece, a ne obrnuto. Ali neću ti dokazivati zbog tebe, dokazivati ću sebi zbog sebe.

I znaš, ludo te volim. Živjet ćeš u mojim stihovima, živjet ćeš uvijek u mom srcu… I još ti je u jednoj stvari bilo lakše, ostavio si mi svoju ljepotu i hvala ti na njoj, ali tebe su zbog ljepote žene voljele, a mene malo manje… znaju biti jako bezobrazne, znaš, ali neću se ja dati.

Voli te tvoja jedinica.

Petra Parać, dipl. knjižničar-informacijski stručnjak, članica Hrvatskog književnog društva u smjeru poticanja i pomaganja drugima

Share.

Comments are closed.