Covid duše

0
zena s maskom protiv covida

Foto: Gustavo Fring, Pexels

Dobro jutro drage žene, dragi muškarci. Jeste li se ustali, stavili zaštitnu masku, pomolili se za cjepivo i provjerili današnji broj zaraženih? Ako jeste, moguće imate Covid dušu.

Dobro jutro, želim vam još jednom. Baš su lijepa jutra zadnjih dana. Topla ljetna jutra. Zrak je mirisan i čist. Sunce je blaže nego inače. Srce je malo nemirno, tužno. Misli su ponekad zabrinute, ali pune nade. Osjećate li i vi nadu? Dogodila se velika promjena u životima, osjećate li strah od lošijeg ili nadu u bolje?

Nadam se niste svoje svakodnevne misli usmjerili prema vijestima, stožeru, gradonačelnicima i sabornicima. Nadam se da uživate u muzici, u razgovoru s dragim ljudima, u kavi ili u poslu koji volite. Nadam se da tražite svoj mir i da ne razbijate glavu traženjem smisla u besmislu.

Neki dan sam hodala s maskom po dućanima. Loša vijest je da sam se skoro ugušila i dobila napadaj panike. Vjerujem da nisam jedina. Ali ima i dobrih vijesti. Recimo, možeš tu situaciju iskoristiti i tijekom shoppinga ostvariti bolji kontakt sa samom sobom. Jer, umjesto da slažeš prihvatljivo ljubazne izraze lica dok šećeš između polica, možeš potiho i popričati sa svojim alter egom o dnevnim aktualnostima. Imaš masku, nitko neće primijeti. Loša vijest je da bi ti se to moglo svidjeti, pa bi onda počela pretjerivati. Imaj na umu da maska možda štiti od virusa, ali zvuk ne prikriva baš najbolje. Opet, dobra vijest je da bi te u slučaju pretjerivanja, rijetko tko ispod maske i prepoznao.

Ali nije to sve. Ima još dobrih vijesti. Na primjer, sve je veći broj oboljelih, ali su simptomi slabiji. Ja mislim da bi to mogla biti win-win situation. Zaraziš se sada i stekneš za jesen barem neki imunitetić. Iako, nisam frajerica koja sluša sebe, pa ipak nataknem masku i mrmljam. Tako i vi. Ne slušajte ni mene, ni sebe. Mi nismo znanstvenici.

 

Vjerujem svojoj intuiciji jer ona vjeruje meni

Čitamo godinama da će nas sunce ubiti, a kemikalije iz krema za sunčanje spasiti. U to vjerujemo jer nam to govore oni kojima vjerujemo. Doktori. Farmaceuti. Znanstvenici. Sada čitamo kako nas susreti s drugim ljudima mogu ubiti. Ako ne nas, onda naše najmilije. U to vjerujemo jer nam to opet govore oni kojima vjerujemo. Oni isti. Doktori. Farmaceuti. Znanstvenici.

I ja im vjerujem. Ali ne vjerujem sustavu koji ih obrazuje, oblikuje i nagrađuje. Ne vjerujem onima kojima oni vjeruju.

Ja recimo više vjerujem homeopatici, jer ona vjeruje u energiju. Vjerujem svojoj intuiciji, jer ona vjeruje meni. Vjerujem duši. I prije svega ne želim nju zaraziti Covidom.

Danas je skoro pa izlizano pričati o dušama. Pusti dušu i reci koji fakultet si završio. Skoro pa staromodno pričati o snovima. Pusti snove i reci koliko zarađuješ. Danas je skoro pa na granici psihoze pričati o nepovjerenju u medijske sadržaje, a na granici anksioznosti i depresije pričati o svim lošim stranama uobičajenog načina života, od vrtića, preko zaposlenja, pa do mirovine. Pusti sustav i reci kakvu bi dobit mogao imati od tebe.

O liječenju, odnosno obolijevanju od liječenja ne smiješ ni pisnuti, a ne bi trebao previše spominjati ni vjerovanja izvan okvira ili religije ili lokalno priznate znanosti. Trebao bi u trenutnom svjetskom ludilu uporno pronalaziti jedva vidljive znake razuma, umjesto razmišljati. Jer shvati već jednom, nisi znanstvenik.

Trebao bi težiti izvrsnosti kakvu sustav nameće, a ne nad njom se zgražati. Ali kako, kako kad je sve to nevažno naspram ulaženja u bistro more za divnog ljetnog dana, dok te plaža čeka prazna. Kako, kada je sve to nevažno naspram dječjeg smijeha koji odzvanja haustorima i budi popodnevne spavače. Kako, kada je sve to nevažno naspram dugo očekivanog zagrljaja. Sve je to nevažno naspram finog nedjeljnog ručka, naspram punog mjeseca koji obasjava pučinu ili sna u kojem se dodiruješ s vječnosti. Sve je to nevažno naspram susreta duša. Potpuno je nevažno naspram dobre knjige. Neopisivo manje važno od savršene melodije. Izvrsnost koju sustav nameće nam ne ostavlja vremena za ništa od navedenog. I to nije slučajno. Ništa nije slučajno.

Za shvatiti bilo koju važnu stvar u životu nije ti potrebna škola, fakultet ni doktorat. Potrebna ti je stara duša, otvoreni um, radosno srce i ljubav prema sebi. Da, prema sebi.

Vjerujem da svi već znate kako ne možete voljeti druge dok ne zavolite sebe. I da nikakve žrtve nisu dokazi ljubavi, već su to dokazi straha. Sve što nevoljko radiš za drugoga, njemu to šteti. A i tebi. Sve što radosno radiš za drugoga, služi svrsi. Ti rasteš. Tvoja žrtva svima čini samo loše, a tvoja ljubav samo tebi koristi. I to je tako jednostavno i tako jasno.

Susresti se sa svojom dušom nije lako jer se njezin zadatak nikada ne preklapa s idejama razuma. A s razumom se puno bolje poznaješ. Obrazuješ ga i odgajaš cijeli život. Ali ako se odvažiš, svakako je zanimljivo. Jer duša vodi putevima istine i obilja. Razum vodi utabanim putevima koji niti nisu tvoji. Susresti se s nečijim razumom zna biti prilično dosadno, čak i svadljivo. Jer svaki razum tjera svoju ideju, i ne popušta. Ali, susresti drugu dušu je nešto potpuno drugačije. Susresti drugu dušu znači zagrliti dio sebe, znači načeti smisao. I nikada, baš nikada ne zaboraviti da ste se sreli.

Zato ostanimo odgovorni, ali i mudri. Čuvajte tijelo od Covida, ali dušu još i više.

Ena Lav

Share.

About Author

Ena Lav

Zakonita supruga, seljača, majka, rob korporacija i svojih snova, sklona PMS-u i drugim hormonalnim promjenama, zaljubljena u rast i razvoj duha, samokritična i nezadovoljna vlastitim napretkom, u preuranjenoj krizi srednjih godina sa zakašnjelim prihvatom iste, wanna be spisateljica s pola romana, u stvarnom životu pravnica koja često sanja da joj još fali neki ispit do diplome…

Comments are closed.