Četrdeset mi je godina tek

0

Foto: Cyrus Crossan, Unsplash

Okrugla je godina. Već smo je dosta dobro upoznali i shvatili da je drugačija od prethodnih. Nismo joj još shvatili namjere, ali se na nju privikavamo. Ljudi se naviknu na sve.

Da bi u tome bili uspješni moraju shvatiti smisao promjene. Ne nužno pravi niti točan, najčešće je dovoljno da bude lako prihvatljiv. Ti budi pametnija.

Uz razne nepredvidive događaje, okrugljača nekima od nas nosi i one lako predvidive, ali uvijek na nož dočekane. Okrugle rođendane.

Ja sam ih obično voljela. Ali ovaj put, četvrti za redom, osjećaji su mi pomiješani. Ne zato što se bojim promjena, već zato što ne volim oproštaje.

A četrdeseti rođendan je definitivno oproštaj od mladosti. Zašto? Pa na primjer, ne možeš više koristiti frazu „mi mladi“. Zvuči glupo. Nije da bi voljela ponovno imati 20 godina, ali vrijeme nekako prebrzo juri. Eto vidite, to je fraza koju govore stare žene. A meni nije čudna ili smiješna, već ju totalno kužim.

Imat ću četiri banke i neizbježno se pitam gdje sam na putu života? Djeca velika, ja mlada, muž taman pred krizu srednjih godina. Mi smo žene napredne pa sam ja svoju već uspješno savladala. Barem mislim. Posao dobar, izlasci smiješni, razgovori dublji, živci tanji, noći kraće, dani brži, predviđanja točnija, snovi razumljiviji, vino sve bolje, haljine duže, nokti sjajniji a usta crvenija. Pa i nije loše.

Istini na volju, život je i do četrdesete stalno postajao sve zanimljiviji. Utvaram si da je to mojom zaslugom, jer sam ga puštala da ide. Nisam ga zaustavljala gdje bi morao stati, sjediti, čekati, završiti, ponavljati se i slično. Pustila sam se u let, u pad, u plač i u smijeh, kako je šta naišlo.

Iako kažu da prestaneš rasti tamo negdje oko 18. godine, meni je jezik konstantno postajao sve duži. Nekada sam ga htjela skroz odsjeći, ali više mi ne pada na pamet skraćivati ga ni za milimetar. Zadao mi je naoko nepotrebne muke, ali me riješio trajnih uhosmetnji.

Nama ženama često govore ljepša si kad se smiješ. Nije čudno da to govore jer očekuju da će žena, posebno mlada žena, zbog neugode osmjehom prekrivati sve što ne valja. Zato sada kada god poželim imam jako ozbiljno lice. Nije ugodno, znam, jer djeluje poput ogledala. Budući takav stav ženama u načelu nije dozvoljen, novo lice mi je ponegdje ostavilo reputaciju mrguda. Što je zapravo sjajno, jer me zaobilaze ljudi koji ni sami ne podnose svoj odraz.

Kad dođeš u neke godine, kažu, treba bolje pripaziti na odijevanje i stil. A ja nosim sve šarenije boje i sve čudnije odjevne predmete. Ponekad me koštaju lijepog izgleda ili dobrog ukusa, ali me puštaju da budem znatno više od toga.

 

Nije problem samo u bajkama

Cijelo djetinjstvo i mladost radimo na tome da naučimo što više, steknemo prijatelje, iskustva, upišemo škole, fakultete, kupimo stanove, nađemo poslove, muževe, žene. Imamo plan za razvoj života. Jednom kada ostvarimo sve planove, nije nam uobičajena praksa stvarati nove. Računajući na dobru staru šprancu koja je do tridesete uvijek upalila, jedina nadopuna plana može biti još jedno dijete. Ili novi muž. Međutim, u četrdesetima je krajnje vrijeme za odbacivanje starih špranci i stvaranje novih putanja. Vrijeme je za otvaranje novih vrata. Čini se teže shvatiti postoje li uopće, gdje su i kako ih otvoriti, jer sve bajke ovoga života završavaju u dvadesetima. Mnogi su u te bajke povjerovali pa se sada u četrdesetoj tabletiraju raznim farmaceutskim pomagalima za uspješan život. Ti nemoj.

Ali nije problem samo u bajkama. Problem je u jednom koraku naprijed. Svaka generacija trebala bi doprinijeti napretku. Dakle, ako već nisi, vrijeme je da zakoračiš u nepoznato, zaplivaš vodama u kojima tvojih predaka nije bilo. Vrijeme je za zaroniti dublje i pričati glasnije, jasnije i točnije o onome što tamo pronađeš. Prestati prepričavati povijest i početi stvarati budućnost. Ne ponavljati naučeno bez propitivanja i vidjeti barem malo dalje od zavjesa pozornice.

Drage žene, osvijestite sebe bez srama. Slobodo recite kada nešto ne želite ili ne trebate, jer ničija sreća ne ovisi o vama, već o njima samima. Koračaj gdje god želiš. Ne drži se onoga što si bila prije, što ti je majka, baba ili muž. To nisi ti, to je ono što misliš da moraš biti. Ne moraš ti ništa. A možeš sve. Zaljubi se svako malo u neku novu sebe. Nije teško, a još je i zabavno. 🙂

Ako želiš promjeni posao, ma cijelu profesiju, muža, dečka, partnericu. Igraj loto, pleši više, pjevaj glasnije, slušaj mjesec i upijaj sunce. Putuj. Udomi psa ili mačku. Rasipaj ljubav kada želiš, ne brini izmišljene brige. Biti ćeš zdrava dok ti je duh slobodan a srce ispunjeno. Bit ćeš zdrava ako počneš slušati glas koji ti stalno govori, ali ga ne razumiješ od buke oko sebe. Buke besmisla, zabrinutosti, obaveza, odgovornosti, tuge, očekivanja i praznine.

Znam, vjerojatno ponekada imaš napade panike, anksioznosti ili nesanicu. U današnje vrijeme, gotovo svi imaju barem nešto. Nisi jedina, ali si na krivom putu. I to znaš. Jer dok ne znaš, sve je u redu s tobom. Sada kada nije, znači da znaš. Djeluj. Nema pogrešnih pokušaja. Samo pogrešnih ostajanja.

Sretan okrugli rođendan generacijo! Do pedesete ćemo rasturiti!

Ena 🙂

Share.

About Author

Ena Lav

Zakonita supruga, seljača, majka, rob korporacija i svojih snova, sklona PMS-u i drugim hormonalnim promjenama, zaljubljena u rast i razvoj duha, samokritična i nezadovoljna vlastitim napretkom, u preuranjenoj krizi srednjih godina sa zakašnjelim prihvatom iste, wanna be spisateljica s pola romana, u stvarnom životu pravnica koja često sanja da joj još fali neki ispit do diplome…

Comments are closed.