Besmisao patnje

0

“Tamo gdje leže tvoji najveći strahovi, skrivaju se i tvoji najveći potencijali”.

Bila je to rečenica koju sam prije nekoliko godina čula od svog tadašnjeg mentora. Ništa mi u tom trenutku nije zvučalo čudnije, baš kao što mi danas ništa ne zvuči istinitije od nje.

Često sam se ljutila na život, što nije uvijek sve lako i jednostavno, što mi je dao lekcije koje sam morala svladavati, teškoće koje su me bacale i probleme u kojima sam se koprcala. Doživljavala sam te neugodne događaje kao nepravdu, to je bio temelj mom stavu i ljutnji koja je iz njega proizlazila.

Tada nisam znala nešto što danas znam: život nije dobar ni loš, ni mio ni zao, a gore na nebu ne živi neki zastrašujući bog koji se igra s nama kao sa šahovskim figuricama. Svi ti događaji, koji su za mene bili neugodni, a poneki i bolni, izazovi su koje je moja duša odabrala proći i predstavljaju točke moje incijacije u neke nove razine svijesti.

Svi imamo takvih izazova, epizoda i trenutaka koji kad se dešavaju izgledaju zastrašujuće i koji u nama izazivaju ljutnju na onoga tko nam ih je servirao, pitanja poput čime sam to zaslužio i osjećaj da su sve nevolje svijeta pale na naša pleća. Međutim, jednom kad takva epizoda prođe, a mi s vremenskim odmakom i novom perspektivom pogledamo u ono što je nekoć bilo zastrašujuće i bolno, shvatimo da su upravo ti trenutci bili vrijeme naših najvećih blagoslova, jer su obilovali prilikama za rast. A znamo da sve što raste boli: zub, mišić pa i duša.

Rješavanje takvih osobnih izazova budi u nama skrivene snage i vještine koje su nužne da bi se taj izazov svladao. Zato se i zove izazov. Izaziva nas na dvoboj, da se suočimo sa svime što mislimo da ne možemo i iskušavajući nas u najluđim mogućim trenucima, zapravo nas sam život (kroz iskustva koja je duša odabrala) trenira da očvrsnemo, još malo odrastemo, osnažimo se i obogaćeni nekim novim resursima nastavljamo dalje. Rješavajući neugodne situacije u životu, otkrivamo vlastitu kreativnost kroz iznalaženje novih načina i mogućnosti, otvaranje novih perspektiva i dajući sebi opciju drugačijeg iskustva.

Patnja je pri tome samo usputna pojava, koja nastaje kao rezultat pružanja otpora. Život nikad nije neugodan ili promašen, težak ili bolan. Ono što izaziva bol i patnju naš je otpor kako samoj situaciji, tako i promjeni koja se od nas zahtijeva. Otpor situaciji znači neprihvaćanje onog što je sada. Neprihvaćanje znači da bi ja htio da je nešto drugačije nego što jest. Ali htjeti da je ono što jest drugačije je toliko apsurdno da najčešće nismo u stanju sagledati koliko je takav otpor uzaludan. Jer ako nešto jeste, a mi se opiremo onome što jeste, patnja je neminovna. Prihvatiti okolnosti i situaciju takvom kakva jeste, znači prestati pružati otpor.

Prihvatiti ne znači pomiriti se s time i ostati u tome do kraja života, već jednostavno prihvatiti da je to sada i u ovom trenutku tako. Tada otpor splašnjava, tenzija prestaje, patnja blijedi, a nama se, uslijed oslobođene količine energije koja je prije bila trošena na otpor, brigu i patnju oslobađa cijelo polje mogućnosti i ideja kako da tu situaciju transformiramo. Ostati u onome što sebi ne želimo je suludo, ali prihvatiti okolnosti istinitima, pa makar i neugodnima je nužno. O tome se radi kad se priča o snazi prihvaćanja.

Da bi smo uopće mijenjali nešto čime nismo zadovoljni, moramo biti u istini. A biti u istini znači prihvatiti sve što jest, onako kako jest. Tek kad prihvatimo, možemo i moramo mijenjati ono što nam se ne sviđa, što nas ne dovodi bliže mjestu ili stanju na ili u kojem bi smo htjeli biti.

Ideja prihvaćanja može biti zamka, rupa kroz koju lagano klizimo do uloge žrtve u kojoj neki ljudi predugo ostaju. Ima u tom prihvaćanju i nečeg gotovo religioznog. Nešto kao velik je onaj koji prihvaća i trpi udarce sudbine, sve će se to poravnati na onom svijetu. S takvim postavkama doista nije teško ostati zarobljen u drugoj krajnosti opiranju, a to je prihvaćanje svega što dolazi, kao jedine opcije i svoje nepromjenjive i zapečaćene sudbine.

Između rigidnog neprihvaćanja i pružanja otpora s jedne strane, te svesrdnog prihvaćanja svega pa i neugodnih okolnosti života s druge strane, postoji cijeli spektar opcija koje možemo vidjeti samo ako napustimo jednu i drugu krajnost. Ono što je zajedničko svim tim opcijama je naša sloboda izbora.

Možemo to i slikovito prikazati ovako.

Ako život zamislimo kao rijeku kojom plovimo, a sebe kao kormilara svog malog čamca, krajnja pasivnost i prihvaćanje svega što nam dolazi i što se dešava, značit će da se pasivno prepustimo okolnostima i dozvolimo udarac u stijenu koja izranja iz vode. Izginut ćemo i proglasiti to nesretnom sudbinom.

Krajnji otpor životu bio bi sjedenje uz obalu, grleći svoj čamac u strahu od plovidbe koja je puna zamki i izazova i mogli bi smo nastradati.

U oba slučaja zaboravljamo da imamo vesla, motor i kormilo u svojim rukama, kao i snagu i sposobnost da skrenemo svoju putanju kad vidimo da nailazimo na kamen. Kamen je tu da nas poduči skretanju, upravljanju, da nas natjera da pogledamo u sebe i otkrijemo svoje kapacitete i resurse. Kamen nije zla kob koja baš na nas vreba iza tog ćoška. Kamen je samo jedno od iskustava na putu koje će nas osnažiti i oblikovati za ostatak plovidbe.

Možemo se predati kamenju ne učinivši ništa.

Možemo se ljutiti i kriviti ga za sve udarce koje nam je nanio.

Možemo ga ignorirati i izbjegavati sjedeći na obali, nikad ne zaplovivši.

A možemo i uzeti vesla u svoje ruke i naučiti jahati valove.

Kamen je samo kamen. Njegovo postojanje je neupitno.

Naša reakcija na njega je stvar našeg izbora.

Patnja zbog njegovog postojanja također.

Kristijana Vučetić

www.povratakdivljezene.com

Share.

Leave A Reply

four + six =