Blagdani nas uvijek vraćaju uspomenama na djetinjstvo. Miris cimeta, topli osmjesi i okusi koje nosimo kroz život često nas podsjećaju na one posebne trenutke s našim najmilijima. Ovo je priča o baki i njenim medenjacima. Bakini medenjaci su mirisali na ljubav i jednostavnost nekih prošlih vremena.

Baka je bila uvijek tako inventivna i zanimljiva osoba. Pravila je raznorazne ukrase, šila prekrasne kreacije, kuhala neobična jela, a najviše od svega pekla kolače koji su bili nadaleko poznati.

S druge strane, ponekad je bila mrzovoljna i sjetna, pa kao iz nekog inata nije htjela podijeliti svoje tajne ni s kim. Ma nisu to bile Bog zna kakve tajne, njen svijet je bio zaista malen. Njoj su značile i njoj su bile velike. Tko smo onda bili mi da o tome sudimo.

Baka je oduvijek živjela u svom malom svijetu i čekala da se nekada nešto dogodi. U međuvremenu, nije gubila vrijeme pa je radila ono što je najbolje znala i to je dovela do savršenstva. Sada, dok po tko zna koji put pokušavam napraviti barem slične kolače, sjećam se toliko toga o njoj.

Bakini medenjaci

Jedna od njenih najvećih tajni bili su medenjaci koje je ponekad pekla, a najviše za Božić. Čak i sada, poslije tolikih godina, osjećam miris cimeta i meda, ali i još nečega što nikada nisam uspjela dokučiti. Zapravo, nisam sigurna je li stvar samo u sastojcima. Bilo je tu sigurno nešto što je samo ona znala.

Ili je tajni sastojak u njenoj ljubavi i predanosti. Tko zna.

Ono što sam ja naslijedila, njena je upornost. Ne želim odustati ni nakon svih tih neuspješnih pokušaja. Želim joj možda na ovaj način odati još neko priznanje. Pokloniti se njenim naporima da odgoji djecu i pošalje ih u svijet za kojim je ona nekada žudjela. Ako već ona nije imala sreće, mislila je da će bar oni znati kako. I zaista, otišli su. Njih toliko, generacija za generacijom. Baš kako i treba biti.

A svi smo ponijeli i djelić nje i njene osobnosti i vještina.

Prešućene želje

Osim sela u kojem se živjelo po određenim pravilima i normama, i djed baš nije bio olakšavajuća okolnost. Kažu kod nas je takav običaj, ali nitko ne kaže kako se tako treba živjeti. Jedan cijeli život ograničen na kuću, dvorište i vrt. Na djecu koja će otići, a ti ćeš ostati sa svim tim nagomilanim čežnjama i svojim životom kakav god on bio.

Nažalost, nije bila ni jedina. Takav je život na selu. Baš takav – ogoljen i surov. Možda je baš zbog toga otišla tako mlada, a ja još uvijek pamtim tu sjetu u njenim očima. Sjetu i prešućene želje. Progutane suze i visoko uzdignutu glavu.

„U redu je“, uvijek bi govorila, „tako to treba biti.“ Zatim bi samo odmahnula glavom i krenula u neku drugu sobu, da nitko ne vidi. Ne želim razmišljati o tome, jer nije to sve što je ona bila. Bila je nježna i posvećena djeci, a naročito unucima. Ostavljala bi sve i došla kad smo je trebali.

Zbog svega toga i dalje nastojim. Jednog dana, medenjaci će biti baš onakvi kakve je stavljala na stol za Božić. I ne samo njih, već i toliko drugih ukusnih i neobičnih jela za koje je samo ona znala recept.

Ja, doduše, nemam njen talent za kuhinju. Kolači mi još i idu kako tako, ali u kuhanju nikako ne mogu naći smisao. I ne samo u tome, brat mi ponekad kaže da sam žena iz pakla. Što se uglavnom odnosi na pojam žene domaćice koja ja sigurno nisam.

Unatoč tome, danas ću ipak pokušati po tko zna koji put.

Bakini medenjaci.

To je čak i tako slatka riječ. Ali ne onako previše slatka, baš kakvi trebaju biti pravi bakini medenjaci.

Sjećanja

Još jednom pokušavam vratiti sliku bake kako ih pravi na Badnjak. Brašno, med, masnoća, cimet, šećer… Sjećam se kako je u starom avanu tucala šećer onako kako se radilo prije nego su izumljena sva čuda tehnike koje koristimo danas. Sjećam se kako je prosijavala brašno kroz staro izlizano sijalo da bi bilo glatko i podatno.

Sjećam se masti koju je djed istopio na starinski način u njihovom velikom dvorištu i jaja koje su snijele kokoške koje su šetale okolo. Sjećam se meda koje je vrcao u vlastitom pčelinjaku…

Jedina stvar koju je baka kupovala u lokalnom dućanu bio je cimet… E da, i sjetim se… bilo je još nešto… klinčići… e to mi je falilo.

Klinčići koje i danas koristim za kuhanje vina u ovom zimsko vrijeme. I ti klinčići trebali su se smrviti u nekoj maloj bakrenoj posudi. Možda sve to više nemam i s tim je nestao taj okus kojeg ja teško mogu rekonstruirati, ali kad se zainatim, ništa mi nije teško.

Pa vadim sve što mi je potrebno i počinjem.

Smjesa još ne liči na bakinu, ali ako je stavim u frižider, možda će se nakon par sati oblikovati u ono što bi trebala biti. Već kuća miriše na stara sjećanja i Božić. Na graju djece oko stola i slamu koju je netko donio. Cijelo večer igrali bi se oko bora i valjali po slami, koja je nekim čudom ujutro nestajala, jer baka je rano ustala i sve sredila.

Božić je ionako bio i ostao praznik obitelji, bilo koje vrste. A mi smo bili jedna od onih velikih. Tim bolje ako je došao i nezvani gost. I njemu se pružala toplina i pažnju. Svaki dan, a pogotovo na Božić.

Kad izvadim medenjake, ostavim ih da odstoje. Tako je i ona radila. Negdje u nekoj hladnoj prostoriji. I čini se da sam ovoga puta uspjela. Možda neće biti isti kao njeni, možda će biti tvrdi ili ne baš iste boje, ali nije ni važno, vratili su mi sva sjećanja o nekim dobrim starim vremenima. Gotovo kao madeleine kolačići.

Povezano: Priča o mojoj baki