Da nije Pipe, ne bi bilo Vraguše, niti Arta! Oko nje samo zeleno u nizu. Potok i rijeke. Maleno selo i zle babe u njemu. A, priča kruži i raste… Mala laž se probija kroz guste šume i odlazi na sam kraj svijeta! Pospremaj kist, boje i svoje art-misli. Naredi slovu, da se sakrije duboko između korica. Neka se nikome ne javi, doli tebi. Kada jednom, vratiš se doma…

– Evo nas! Tako smo blizu velikog grada! Nas?! Stari auto od pokojnog djeda. Nećemo se vrijeđati, pa reći krntija stara. Nemoj me ostaviti na cesti. Bolje je imati pozitivne misli. Važno je doći na cilj. Pitate se, pa gdje to idem? Hvala lijepa na pitanju, na audiciju! Kažu da je najbolje ostaviti se “Arta” i zasukati rukave. Rad, rad i samo rad. Kada ja uzmem kist u ruke, smijem se i plačem. A, boje mi se rugaju i svijet prikazuju onako kako one žele. I još čujem riječ koja me u očaj baca – “Luzer”! Nemaš pojma! A, slova, ona bi trebala vojničku stegu. Nikako da se dogovore gdje će koje stajati. I kako živjeti s njima u miru? I kako živjeti bez njih?!

– Molim vas, sjednite gospođo. Vaše ime je Pipa.

– Kako, molim? Moje ime je Pipa Vraguša Art! Sve morate reći, ili ne vrijedi.

– Zašto ne vrijedi?

– Ako kažete samo Pipa, nisam cjelovita! To je samo dio mene. Reći Pipa Vraguša, opet nije dovoljno. To me vrijeđa, znate! Pipa Vraguša Art! To sam ja! Hajde, iznova me pitajte. Uh! Ispao mi lijevi i desni dio, a moram biti ravna kao daska. Samo da uvučem trbuh.

– Gospođo, molim vas, ovo je razgovor za posao. Te svoje fore prodajte nekome, tko je neozbiljan i ne drži do imena svoje tvrtke. Vidim da tu piše samo, Pipa.

– I još piše, želite li kavu, vodu i jedan sendvič?! Jeste li gladni? Zato ste došli na audiciju!

– Ovo je razgovor za posao, nije audicija. Nismo u kazalištu, ili nekom super-talentu! Nas pjevanje, gluma i “Art” ne zanimaju!

– Eto vidi! Vi gospodine niste odavde! Pa ne znate naš narod! I naše skromne i umjetničke prilike. Na umu, drumu i jeziku ožeži! Mi smo svi u jednoj velikoj komediji jedan dan, a drugi dan u tragediji. Svatko na kraju dana ispriča gdje se našao i kako mu je bilo…

Slušaj, kada je bila prošla audicija, nisam stigla na vrijeme. A, zašto? Krenula autom i vozi, vozi. I nikako da skrenem lijevo, ili desno. Ne puste me! Trube i prijete. A, ja mislila da me pozdravljaju. Moja vožnja je bila umjetnost. Vozila sam samo ravno!

– Pa, gdje ste Pipa završili kada ste išli samo ravno?!

– Pipa Vraguša Art! Završila u Ljubljani!

– Zar niste mogli skrenuti negdje?

– Niti lijevo, a ni desno! U strahu da mi netko ne trubi! Prodala tamo auto i došla vlakom doma.

– Zašto? Mogli ste se vratiti autom doma?

– Ma nemoj! Ne znam kako u Ljubljani reagiraju na skretanje, lijevo i desno! Druga je to država i drugi “Art”!

– Vidi ti njega! Kakva mi to pitanja postavljaš? Što je ovo? Audicija, ili razgovor za posao? Sram te bilo! Tko ti je nadređeni?! Šefe! Javi se! I ti ćeš mi tvrditi da ovo nije audicija… Dobra sam glumica, svaka mi čast! Pipa Vraguša Art! Jesam li prošla? Je li? Jesam li dobila ulogu?! 

I tako, dragi moji, možda nisam dobila posao, ali sam dobila nešto puno važnije – potvrdu da je život jedna velika audicija!

Povezano: On to radi s toliko žara