U vremenu u kojem za gotovo svaki problem postoji novi “life hack“, nije iznenađenje da su i anksioznost počela pratiti brza rješenja. Tema anksioznost i društvene mreže ponovno dolazi u fokus kroz posljednji viralni trend – “torba za anksioznost”, otvara važno pitanje: tražimo li način da razumijemo svoju patnju ili samo još jedan način da je nakratko utišamo? Svaki put kada pomislim da smo dosegnuli granicu u pojednostavljivanju tema mentalnog zdravlja na društvenim mrežama, pojavi se novi trend.

Ovoga puta riječ je o takozvanoj “torbi za anksioznost”. Estetski uređena, pažljivo složena i puna predmeta koji bi navodno trebali pomoći u trenucima tjeskobe – antistres loptica, eterično ulje, žvakaće gume, bomboni, slušalice za poništavanje buke, bilježnica, omiljeni parfem… I odmah želim razjasniti jednu stvar. Problem nije u torbi, nego u poruci koju ona šalje.

Društvene mreže ponovno stvaraju dojam da za nešto vrlo kompleksno postoji jednostavno rješenje. Da je dovoljno pronaći pravi predmet, pravi trik ili pravi “life hack” kako bismo se osjećali bolje. A upravo je to ono što me kao terapeutkinju zabrinjava. Ne zato što su ti predmeti beskorisni, jer nisu, nego zato što se ponovno briše granica između privremenog olakšanja i stvarnog liječenja.

Da, antistres loptica može pomoći. Da, fokus na određeni miris može pomoći. Da, žvakanje žvakaće gume ili tehnike uzemljenja mogu pomoći osobi da se vrati u sadašnji trenutak. Ali pomoći nije isto što i liječiti. To je kao da u automobilu gasimo lampicu koja upozorava na kvar, umjesto da otvorimo poklopac motora i vidimo što se zapravo događa. Lampica će možda nakratko nestati, ali kvar će ostati. Anksioznost funkcionira vrlo slično – simptom možemo privremeno utišati, ali uzrok ostaje tamo gdje je i bio. To je razlika koja u viralnim videima gotovo uvijek ostane neizgovorena.

U terapijskoj praksi i sami koristimo različite tehnike regulacije emocija. Kada je osoba preplavljena anksioznošću ili je na rubu paničnog napadaja, cilj je prvo smiriti organizam. Tek kada se živčani sustav dovoljno umiri, možemo raditi na onome što je dovelo do problema. Drugim riječima – regulacija nije terapija. To je tek prvi korak. Nažalost, društvene mreže često taj prvi korak predstavljaju kao konačno rješenje.

Ono što se ne vidi u TikTok videu

Radeći s ljudima i vrlo često čujem rečenice poput:

• “Bez bočice vode ne izlazim iz kuće.”
• “Ako zaboravim tablete koje zapravo nikada ne popijem, odmah me uhvati panika.”
• “Uvijek nosim nešto slatko jer mislim da ću se onesvijestiti…”

Na prvi pogled sve to izgleda razumno. I doista, ti predmeti osobi u tom trenutku daju osjećaj sigurnosti. Ali upravo tu nastaje paradoks. Što se osoba više oslanja na predmet, to manje vjeruje vlastitim sposobnostima da podnese neugodu. Predmet postupno prestaje biti pomoć i postaje uvjet. A kada sigurnost ovisi o predmetu, anksioznost zapravo dobiva još veću moć. 

To je nešto što u terapijskom procesu  nazivamo sigurnosnim ponašanjima. Ona kratkoročno smanjuju nelagodu, ali dugoročno održavaju problem jer osoba nikada ne dobije priliku naučiti da može izdržati i bez njih. Dakle, nijedan od tih predmeta nije problem sam po sebi. Problem nastaje kada povjerujemo da bez njih ne možemo funkcionirati.

Anksioznost nije modni dodatak

Ono što me možda još više zabrinjava kao stručnjaka za mentalno zdravlje jest način na koji društvene mreže posljednjih godina oblikuju naš odnos prema mentalnom zdravlju.

Anksioznost, depresija, trauma, burnout, ADHD, narcizam… Pojmovi koji su nekada predstavljali ozbiljne dijagnostičke ili kliničke kategorije danas su postali dio svakodnevnog internetskog rječnika. Sve češće se koriste izvan svojeg stručnog značenja, pa granica između stvarnih psiholoških poteškoća i internetskih etiketa postaje sve nejasnija. Ne želim reći da ljudi glume svoje probleme. Naprotiv. Vjerujem da mnogi zaista pate, no isto tako vjerujem i da algoritmi nagrađuju emocionalno nabijene teme, jer što je sadržaj dramatičniji, osobniji i estetski privlačniji, to će dobiti više pregleda. Tako ozbiljne teme vrlo lako postaju roba, a kada mentalno zdravlje postane proizvod, granica između edukacije i marketinga počinje se opasno zamagljivati.

Zašto su mladi posebno ranjivi?

Razumijem zašto ovakvi trendovi privlače mlađe generacije. Živimo u vremenu u kojem se gotovo sve može dobiti odmah. Hrana. Kupovina. Filmovi. Odgovori. Pa nije neobično da mnogi očekuju kako će i emocionalna patnja imati brzo rješenje. Puno je lakše složiti “torbu za anksioznost”, naručiti nekoliko preporučenih proizvoda i imati osjećaj da smo nešto poduzeli nego započeti unutarnji rad na sebi, jer terapijski proces nije brz i traži vrijeme i strpljenje. Traži suočavanje, odricanje od sigurnosnih obrazaca koje smo godinama gradili. Traži odgovore na pitanja koja često izbjegavamo – Što zapravo pokušavam kontrolirati? Od čega bježim? Zašto moj organizam reagira upravo ovako? To nisu pitanja na koja odgovara TikTok video od trideset sekundi.

Kada torba nije dovoljna

Ako govorimo o prolaznoj tremi prije ispita, važnog sastanka ili leta avionom, ovakvi alati mogu biti sasvim korisni. Ali ako osoba pati od generaliziranog anksioznog poremećaja, paničnog poremećaja, socijalne anksioznosti ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja, tada je priča potpuno drugačija.

Tada problem nije u tome što osoba nema dovoljno dobru torbu. Problem je što njezin živčani sustav mjesecima ili godinama funkcionira u stanju stalne pripravnosti. To se ne mijenja kupnjom novog proizvoda, već zahtijeva ozbiljan rad na uzrocima, obrascima mišljenja, emocijama, iskustvima i ponašanjima koja održavaju problem. Ponekad uključuje psihoterapiju, a ponekad i psihijatrijsko liječenje kada je ono potrebno. Znam da to nije  popularna poruka, ali je iskrena.

Povezano: Holistički pristup u suočavanju i tretiranju anksioznosti koji će vam olakšati život

Ne trebaju nam novi trikovi, treba nam više razumijevanja

Nemam ništa protiv toga da netko u torbi nosi antistres lopticu, omiljeni miris ili slušalice ako mu u određenom trenutku olakšavaju neugodu. I sama često s klijentima razgovaram o načinima kako regulirati intenzivne emocije. Ali uvijek naglašavam isto – to je samo pomoć, a ne lijek. Postoji velika razlika između toga da smirimo simptom i da riješimo razlog zbog kojeg se simptom uopće pojavio.

Ponekad imam osjećaj da smo kao društvo počeli puniti torbe svime što će nam pomoći izdržati dan. A premalo se pitamo zašto nam je život postao toliko težak da nam je za svakodnevicu potrebna cijela oprema za preživljavanje. Upravo se tim pitanjem bavi unutarnji terapijski rad na sebi – dakle ne sadržajem torbe, nego sadržajem onoga što nosimo u sebi.

I dok društvene mreže prodaju osjećaj da za svaki problem postoji brz trik, terapijski rad nas uči upravo suprotno – da trajna promjena rijetko dolazi prečacem. Zato nemam ništa protiv “torbe za anksioznost”, nego imam protiv ideje da je ona rješenje, jer nije. Drugim riječima, može biti štaka dok učimo ponovno hodati, samo što nitko nije ozdravio zato što je cijeli život hodao na štakama, zar ne?