Kako prolaze dani, ja sam sve sigurnija da je to nemirno stado krivo što se moj muž preselio u drugu sobu. Na kraće vrijeme, samo dok ne zbrojim te nesretne ovce! A, ja bih tako htjela sanjati lijepe snove. Ne mogu zaspati već mjesecima. Prevrćem se po krevetu. Bacam jastuke na pod. Nisam sva svoja. Pa, čija sam to ja?! Gdje su te ovce? Natrag na posao. Jutro je blizu… be… be…

– Uh, kako je ova noć vrela! Sve ću skinuti sa sebe. A. ti Josipe, hoćeš li i ti skinuti svoju debelu i meni mrsku pidžamu?

– Spavaj. Meni nije vruće. Nemoj me više buditi.

– Već sam te probudila. Moram ti nešto važno reći. Ja sam mislila…

– Ne sada. Spavaj. Ujutro ćeš pričati…

– Ma, stvarno gospodine! Ujutro ćeš reći da ti se žuri i da ćemo pričati kad se vratimo doma s posla. To više ne prolazi i točka! Budi se! Idem ja po kavu! Neću odustati, vjeruj mi. Što si rekao? Ideš u drugu sobu! Pogledaj ga, uzima svoj jastuk i dekicu… A ti Elvira, budi bez mira! Nema priče! Nema kave u tri ujutro! Nema razgovora! Skidanja prastare pidžame. Štita od žene. Ne daj Bože da te draga dodirne! Joj! Spava ti se! Baš me zanima što bi bilo, da kraj tebe legne neka manekenka? Skinuo bi pidžamu u ten oka i sam otišao po kavu i sladoled. Možda i kolače sa šlagom. Buljio bi u nju, makar bi ti se oči zatvarale…Sram te bilo! Idi! Nosi tu svoju čarobnu dekicu i ne vraćaj se više!

– Smiri se ženo. Gdje se gasiš? Već sat vremena ne prestaješ pričati. Ako ti je vruće, uključi si klimu, ili broji ovce… Kažu da to pomaže kod nesanice.

– Klimam ja već duže vrijeme! I znaš što, još i promatram. Pamtim, ali ne vratim. I molim. Znači, sada su ovce došle na red. Dobro. Idemo ovako, jedna ovca, dvije ovce, tri ovce…

– Ma, ne tako! Ne govori iza svakog broja – ovca! Čujem te i u drugoj sobi!

– Koliko ovaca je u tom stadu?!

– Ne znam!

– Kako ću onda ja znati? Recimo, da ih ima sto! Dobro je. Sve su tu. Na livadi. Pasu. Kako je lijepa priroda, a društva ni za lijek. Pogledaj! Čini mi se da je vuk iza žbuna! Probudi se! Donesi pušku! Ne, nemoj! Oni su zaštićeni. Mogu se samo pomaziti, kao što ja mogu maziti muža svake prestupe godine…

– Spavaj Elvira! Molim te.

– Malo prije si rekao da moram zbrajati ovce. Ne mogu ja jedno i drugo. To je čovjeku nemoguće. Zaboravila sam te pitati, jesu li sve ovce bijele? Ako ima crnih, ili šarenih, na koji način ću ih zbrojiti?

– Dosta je. Nema više stada i ovaca!

– Eto vidiš. To pokušavam reći već duže vrijeme. Za tri dana ću zbrajati krave, dragi! U Alpama! Tamo idem na mjesec dana! Mu… mu…