Katarina Solomun: Imati ili biti nova je kratka priča na našem portalu koja naizgled počinje kao lagano ljetno štivo, ali brzo prerasta u napetu dramu o ljudskoj prirodi. Autorica sjajno suprotstavlja ljetnu idilu Kvarnera i vizualni glamur sa stanjem stresa u kojem se likovi nalaze. Zavirite u ovu slojevitu priču i otkrijte kamo će tri prijateljice odvesti jedna zaboravljena lokalna legenda i potraga za lakim bogaćenjem.

Zavrtjela je ključ svoje Corse. Jednom, dvaput, triput. U prazno. Marina je rukama čvrsto stisnula volan i usmjerila pogled u neodređeno nešto. Digitalni sat koji je nekim čudom još radio, pokazivao je 15.30. Zaglavila je na parkiralištu ispred svoje zgrade, a u 17.00 već mora biti u Kraljevici. Izašla je iz auta, otvorila vratašca iza kojih se nalazio spremnik goriva i čekala. Zadnji u nizu mehaničara uvjeravao ju je kako se, zbog ovoljetnih vrućina, u spremniku može stvoriti tlak koji onda sprečava dotok goriva u motor. Samo ga mora otvoriti i čekati da se „prolufta“. Još joj je, onako usput, savjetovao da bi morala točiti onaj skuplji diesel koji neće oštetiti filtar. Nakon par minuta sjela je u Corsu i iznova okrenula ključ. Auto je upalio ispustivši pritom crni dim iz auspuha koji ona, srećom, nije vidjela. Na stražnjem sjedalu, umjesto suputnika, na polusatnu vožnju krenula je šarena torba za more i plastična vrećica iz Spara u koju je nagurala tri boce Somersbyja, grožđe, vrećicu badema, Nes café i mlijeko bez laktoze.

Tina je u međuvremenu s brze gradske ceste već gledala luk Krčkog mosta i plavo more čija je površina bljeskala pod ljetnim suncem. Dok je čekala u koloni, zajedno s hordama turista, tipkala je Marini poruku neka se spusti na staru magistralnu cestu. Nije baš da je oduševljeno prihvatila Ivin prijedlog da subotnje popodne provede u njezinoj kući na moru. Jer, znala je, opet će je previše svega podsjetiti na ono što nema. A ona je jučer u banci već drugi put reprogramirala kredit. Kao da to nije bilo dovoljno, privatna ju je bankarica uspjela nagovoriti da podigne još jedan kojim će pokriti nedozvoljeni minus. Ali Marina je željela pa hajde, udovoljit će prijateljici.

U 17.15 našle su se ispred recepcije Uvale Scott. Namjeravale su u kavani još popiti kavu, ali nisu imale vremena. Ionako već kasne, a teško da će Iva imati razumijevanja. Marina je prva krenula poravnavši kratku haljinu, dok je Tina namještala šešir i sunčane naočale koje su joj prekrivale dobar dio umornog lica. Kroz gustu šumu primorske makije, praćene jednoličnim zvukom neumornih cvrčaka, krenule su prema Ivinoj kući.

Izbivši na morsko žalo, betoniranom rivom nastavile su do kraja uvale. Koji užas! pomislila je Tina dok je pogledavala čas ružna zdanja koja su samo tako niknula na pomorskom dobru, čas beskrajno plavetnilo koje ju je pozivalo da što prije zaroni u njegove dubine.

Kada ih je ugledala, Iva je ustala i mahnula im, i nadalje sklonjena pod prevelikim suncobranom. Marina je samo gazila naprijed i uz uzdah olakšanja spustila svoje torbe na pod. Tina nije mogla ne primijetiti Ivinu utegnutu figuru u bikiniju, francusku manikuru i njegovanu kosu koja joj je padala niz ramena.

– Curke moje drage – prišla im je i preletjela po njihovim znojnim obrazima zračnim poljupcem.

Za Ivinim leđima, okupana srpanjskim suncem, šepurila se pomno uređena stara kuća kroz čije su prozore, nošene povjetarcem, lelujale bijele zavjese. Ljupku okućnicu krasilo je mediteransko bilje i šareni sukulenti. Ispod suncobrana smjestile su se udobne ležaljke i stol na koji je Iva odložila knjigu. Tri dizajnerske šalice čekale su njihov dolazak.

– Raskomotite se na katu, u sobi za goste – rukom im je pokazala smjer.

Kat je bio uređen baš onako kako je Tina željela urediti svoj stan. No, sve je ostalo samo na neostvarenim željama. Iva je duž hodnika postavila papirnate strelice kao putokaze, valjda da ne bi zalutale u pogrešnu sobu.

– Zar nismo mogle provesti dan negdje na Krku? – upitala je Marinu dok je navlačila svoj prošlogodišnji jednodijelni kostim.

– A kako sam je mogla odbiti? Znamo se već toliko godina… Daj, Tina, opusti se i chillaj malo! Zar ovdje nije predivno?

– Je, da, bilo bi, u nekom paralelnom svemiru – progurala se pored Marine i krenula prema terasi.

Na stolu ih je čekala kava i ljetni Coco cocktail. Iva je svoj već dopola ispila. Rukom je prijateljicama pokazala neka se i one posluže. Marinu nije trebalo nagovarati. Ispružila se na bijeloj ležaljci, nataknula sunčane naočale iz Müllera i prepustila se second-hand glamuru. Tina je osjetila kako je zapljuskuje nagli nalet vrućine nošen ljetnim povjetarcem pa je rekla da će osvježenje najprije potražiti u moru. Pod nogama je osjetila glatke, zaobljene oblutke, a onda je raširila ruke kao ptica i zaronila. Obala se naglo spuštala u modro-zelene dubine, no ona nije marila. Svakim zamahom bila je sve bliže pjeskovitom dnu. Onda se snažno odgurnula, a more ju je izbacilo na površinu. Udahnula je topli ljetni zrak i istovremeno čula dozivanje svojih prijateljica koje su joj s obale mahale čašama pozivajući je neka im se pridruži.

Zaklonjene od vrućine zbog koje se činilo da horizont počinje treperiti, ispijale su koktele i trpale u usta bobe zreloga grožđa, dok je razgovor nevjerojatnom lakoćom skakao s teme na temu. Opijena rumom s južnih Kariba, Marina je zasigurno već zaboravila da Corsa možda i ne bude upalila na putu kući. Tini su rate reprogramiranog kredita nestajale kao i sunce za Učkom. Iva je pak šutjela pogleda uprtog u otočić preko puta. Do njih je dopiralo blejanje ovaca koje bi mještani znali ostavili na otočiću, ponekad i cijelo ljeto.

– Znate li za legendu? – tišinu je prekinula Iva neočekivanim pitanjem.

Marina je konačno skinula svoje naočale, a Iva rukom zaklonila oči, kao da želi izoštriti pogled. Pred njima se uzdizao Sveti Marko, kamenita divljina usred civilizacije, koji je izranjao iz tamnoplavog dubokog mora.

Kako nije bilo odgovora, Iva je nastavila: – Pogledajte gore, na samom vrhu, pored onog stabla.

– Što? – upitala je Tina.

– Ja ne vidim ništa – ubacila se i Marina u razgovor.

Iva je krenula u kuću i ubrzo se vratila držeći u rukama dalekozor. Predala ga je jednoj pa drugoj prijateljici te krenula prepričavati lokalnu legendu poput iskusnog arheologa kojemu nepristupačni teren nije nimalo nepoznat.

– Bio je granica između Venecije i Austrije. Tamo gore, na vrhu otoka, ostaci su mletačke utvrde, vidite li ih? Ovim kanalom plovile su uskočke galije. A Mlečani su ih zaustavljali i za slobodan prolaz uzimali dio njihovog blaga: dukate, zlatnike, ma sve što su ovi opljačkali. Kada je Venecija propala, granična vojska se povlači, ali navodno nema vremena ponijeti i blago koje je do danas ostalo skriveno u nepristupačnim stijenama, jamama i skrivenim špiljama. A ima ih, vjerujte mi – znakovito se nasmijala.

– Neobično je zelen za ovo doba godine – primijetila je Tina.

– Džizs, Tina, ja o zlatnicima i tko zna čemu sve ne, a ti o zelenilu? – Iva je zakolutala očima. – Da, zelen je jer očito ima podzemnih voda. Uostalom, na otoku postoji i jezero, jeste li to znale?

Kako Ivino pitanje nije zahtijevalo odgovor, obje su sjele natrag na ležaljke. Iva je u međuvremenu iznijela tanjur s kanapeima i tri Somersbyja. I dok je njezinim gošćama niz jednjak prolazio kruh premazan tunjevinom, sirnim i pikantnim namazima, a mjehurići jabukovače škakljali im noseve, Iva im je predložila neobavezni, skoro pa usputni izlet na Marko. Dok su je gledale već opijene količinom popijenog alkohola, nabrajala je što sve moraju ponijeti te kako se prikladno odjenuti. A ni prijevoz do otočića neće biti problem – tu je Marinov čamac koji će Iva lako pokrenuti.

Idućeg popodneva našle su se pred Ivinom kućom, s naprtnjačama na leđima. Preodjenule su se u istoj sobi do koje više nisu vodile papirnate strelice. Navukavši traperice, majice dugih rukava i visoke cipele, spustile su se do kamenom zaklonjene lučice u kojoj je bio privezan čamac. Ova kao da ide na safari, pomislila je Tina ugledavši Ivu u maslinastim cargo hlačama, bijeloj majici i crnim Martensicama. Kosu je skupila u rep koji je provukla kroz prorez na kapi. U jednoj je ruci držala konop, a drugom im pomagala da se ukrcaju.

– Voda, sprej protiv komaraca, kape, svjetiljke? Sve imate? – nizala je Iva pitanja glasom razvodnika koji dočekuje novake. – Naprtnjaču nosimo naizmjence.

Veslajući, izvela je čamac iz kamenitog zaklona i na kojih dvadeset metara od obale sigurno upalila motor. Ravno je sjekla uvalu, u smjeru crvenog svjetionika. I dok su valovi zapljuskivali bokove čamca, Iva je s pramca skočila na obalu i zavezala ga u jednom potezu za bitvu. Prebacila je naprtnjaču na rame i pozvala prijateljice da ovjekovječe početak avanture selfiejem kod svjetionika. Na idućoj fotografiji Marina je gledala u smjeru zapada, Tina istoka, a Iva prema sjeveru. Kao tri Kolumba koji otkrivaju Ameriku.

– Idemo, curke, that’s the spirit!

Uspinjale su se zavojitim puteljcima čije bi se kamenje povremeno odronilo pod njihovim koracima. Usred ove pustoši raslo je oporo mediteransko bilje čiji im se miris sve više zavlačio u nosnice. Oko njih su zujale ose, bumbari i pokoji stršljen. Tina je rukama brisala znoj s čela i pitala se zašto se, dovraga, dala nagovoriti na ovaj Ivin prijedlog koji joj je svakim korakom ka vrhu sve više nalikovao na pomno osmišljeni plan čiji smisao za sada ne može odgonetnuti. Kada je Marina zastala i okrenula se prema moru, naglo je kleknula i rukama se uhvatila za glavu.

– Što je bilo? – upitala je Iva na čelu ove male kolone.

– Ima vrtoglavice – odgovorila je Tina umjesto nje.

– Daj, Marina, ne budi pizda, još malo i na vrhu smo. Popij vode i diži dupe! – usput joj je dobacila bočicu vode iz naprtnjače koju je nosila takvom lakoćom kao da je napunjena perjem.

– Ajd ne seri! – viknula je Tina za njom, no Iva je nije mogla čuti jer je sigurnim koracima grabila prema hrptu otoka.

– Popij vode, bit će ti bolje. I ne gledaj iza sebe – gurnula je Tina sa začelja prijateljicu prema vrhu uspona.

Izbivši konačno na hrbat Svetog Marka, sjele su na kamen ispred razrušene utvrde o kojoj im je Iva jučer pričala.

– Tvrđava je pregledana već sto puta – oglasila se opet Iva. – Prema karti koju mi je dao jedan starac, joj, taj je bio sav u povijesti Kraljevice, škrinja s dukatima trebala bi se nalaziti u špilji prema samoj punti otoka. Ovdje, dakle – uprla je kažiprstom na ručno nacrtanom zemljovidu.

– A čemu uopće sve te priče? I da nađemo to blago koje vjerojatno ne postoji, što bismo s njim, ha? – upitala je Tina.

– Što bismo s njim?! – nasmijala se Iva. – Pa Marina bi konačno mogla kupiti auto koji pali iz prve. A možda i koje Prada naočale. Ili zamijeniti H&M-ove traperice boljima, recimo Liu Jo. Ti bi mogla otplatiti kredit u jednom šutu, a ne biti vječni dužnik bankama. Ja bih pak tako voljela imati jedan veliki gliser s kabinom, kao onaj koji je usidren pred kućom mojih slovenskih susjeda.

– Ideš! – složila se Marina.

Tina je šutjela. Njoj je pomisao o financijskoj slobodi bila daleka kao Kina Marku Polu. A šaka dukata skrivenih tu negdje njezine bi želje pretvorila u stvarnost jednim treptajem oka.

– Šutite. Dakle, razmišljate. To je dobro. Jako dobro – zaključila je Iva i dodala: – Hm, ni jedna nije rekla da ne želi blago. Idemo! Tina, ti sada nosiš naprtnjaču.

Nastavile su uskim puteljkom. Pod nogama su, unatoč prikladnoj obući, osjećale lagano ubadanje neravnog, oštrog kamenja. Tina je na trenutak zastala i s hrpta otoka promotrila okolinu. Pogledom je mogla obuhvatiti cijeli Kvarner. Imala je osjećaj da stoji na vrhu svijeta: kamenitog, nepristupačnog, negostoljubivog i prijetećeg unatoč toplom suncu i opijajućim mirisima samoniklog bilja.

Iva je zastala, kako je i rekla, na punti otoka. Tina je sjela na odbačenu naprtnjaču i ulila u sebe cijelu bočicu vode.

– To je to – rukom je pokazala na otvor u zemlji širine dva-tri metra.

– I mi bismo sad trebale ući u ovo? – Marina je širom otvorila oči.

– A kako si inače misliš kupiti novi auto? Zamisli, nov novcat iz salona, sjajni metalik parkiran pred tvojom zgradom – uvjeravala ju je Iva vadeći debelo uže.

– Neka Marina ostane vani i pazi na nas – ubacila se Tina. – Ti i ja ćemo se spustiti.

Poslije Ive, i Tina se spustila u uski prostor kraške špilje. Odnekud se čulo kapanje vode. Baterijama su osvijetlile malenu dvoranu. Pažljivo su provjerile svaki zakutak, zavlačile ruke iza izlokanih stijena, kuckale po podu u nadi da će čuti neki zvuk. Ništa.

Kada su izbile na svjetlo dana u povlačenju, Iva se udaljila par koraka i prekrižila ruke. Marina i Tina su šutjela uz povremeno slijeganje ramenima.

– Možda me onaj stari idiot prevario! – Iva je ljutito nogom šutnula kamen koji se otkotrljao nizbrdo, ravno do mora.

– Imam ja… – oglasila se Marina. – Hoću reći, moj nećak ima detektor metala. Više je to neka igračka, ali stvarno zvonca. Tata mu ga je uzeo preko Temua.

Tina se počela smijati, no Iva ju je ubrzo prekinula: – Sad kad se vratimo, odvezem te po to čudo. Onda ćemo se vratiti i prespavati u uvali. Sutra u zoru vraćamo se ovdje.

Spust je bio lakši nego uspon. Obavijene sumrakom, uz zvuk motora, pristale su ispred Ivine kuće. Dobacivši ključeve Tini, ona i Marina odmah su krenula u Rijeku, ravno u stan njezinog šogora.

Ostala je sama u kući na kraju uvale. Izula je teške cipele, skinula hlače i znojnu majicu te ostala samo u kupaćem kostimu. Ušla je u more, na istom onom mjestu gdje se kupala jučer popodne, i zaronila u mrak. Čudan je to osjećaj, to noćno kupanje, kad ne vidiš ništa oko sebe. Tako si malen, ogoljen i ranjiv. Poredani na granama, cvrčci su bili neumorni, kao i more koje je šumilo zavlačeći se u pukotine stijena na obali. Izašla je i zaogrnula se ručnikom. Iz hladnjaka je uzela Becks i sjela na ležaljku. Pila je iz boce dok su joj mjehurići škakljali nepce. Zagledana u nebo, rukom je iscrtavala zviježđa Velikog i Malog medvjeda. Usput bi pomislila je li ono sjajno možda bio satelit ili možda sovjetski Sputnjik u kojem još uvijek kruži Lajka u Zemljinoj orbiti. Noge su joj bile bolne i teške. Nije čula kad su se Iva i Marina vratile.

Prvo što je ugledala kada je u rano jutro otvorila oči bilo je Ivino lice. Njezina ju je ruka tresla za ramena. Francuska manikura bila je postojana.

– Imamo ga! Obuci se i idemo.

Istim putem krenule su prema obećanoj špilji. Gledajući s kopna, jasno su se mogle vidjeti tri osvijetljene točkice koje se uspinju kamenitim stazama.

Kao i jučer, Marina je držala uže, dok su se Iva i Tina spustile u špilju. Pored otvora odložile su naprtnjači i tri lopate koje su ponijele, u slučaju da moraju kopati u svojoj potrazi za škrinjom.

– Znoje mi se ruke – rekla je Iva.

– I meni srce kuca k’o ludo – priznala je Tina.

Kako je raslo i bujalo, tako je uzbuđenje naglo i splasnulo kada se detektor nije oglasio toliko iščekivanim signalom.

– Ništa od mog glisera – uzdahnula je Iva.

– A ja ću otplaćivati kredit još predugih deset godina – nadovezala se Tina.

– Ali barem možemo iskoristiti dan – nasmijala se Iva. – I konačno popiti kavu.

Ustale su. Iva je dohvatila uže kada je Tina primijetila malenu lokvu koju je stvorila ona voda koja je neumorno odnekud kapala.

– Čekaj! – promrmljala je, uzela detektor i približila ga površini.

Iva ju je gledala sve dok nisu začule tihi zvuk jednolične frekvencije. Tutnula ga je Ivi i zarila ruke u vodu. Brzinski je prolazila po dnu i stijenkama. Zvuk je i nadalje bio postojan. Sada je legla na pod i zarila ruke još dublje, u jednu jedinu pukotinu. I tada je pod jagodicama prstiju osjetila nešto maleno, metalno i teško. Iva je sjela na njezina leđa kako joj tijelo ne bi gubilo snagu pomičući se lijevo-desno, a Tina je objema rukama čupala i vukla ruzinavu škrinju.

– Evo je! – konačno je glasno uzviknula i legla na pod.

– Ne mogu vjerovati! – Iva je ponavljala kao opčinjena.

Kada ih je ugledala, zapravo kada je ugledala što Iva drži u rukama, i Marina je razrogačila oči.

– Nemojte me… – nije ni dovršila rečenicu jer je već u naprtnjači tražila kliješta kojima će obiti lokot kojim je škrinja bila zatvorena već stotinama godina.

Popustio je u trećem pokušaju. Venecijanski dukati zabljesnuli su ih jače od mediteranskog sunca.

– Curke, pa mi smo bogate! Gotovo je s našim problemima, by, by! – vikala je Iva.

Prstima su prebirale po zlatnicima, kao da se žele uvjeriti jesu li doista pravi, iako se jasno vidio mletački dužd kojem Sveti Marko predaje zastavu, godina 1350. i natpis Pax tibi Marce, evangelista meus.

Kad je euforija popustila, Marina je upitala: – Dijelimo na tri dijela?

– Mene više brine kome ćemo ih i gdje prodati – ubacila se Tina. – Kako ćemo dokazati vlasništvo? Znate i same da bismo ove zlatnike morale predati Arheološkom muzeju koji bi nam možda dao kakvu naknadu.

– O čemu ti to?! Kakav muzej? Naknada? – nacerila se Iva. – Nema šanse da ovo ikome predam, ni ocu bogu na nebesima. To je moje!

– Naše, hoćeš reći – ispravila ju je Tina.

– Naše, da, ali budimo realne, tko vam je ispričao legendu o blagu? Tko vas je doveo do otoka? Tko je imao karte? Tko vam je pokazao špilju? Zubić vila možda? – Iva nije ispuštala škrinju iz ruku.

– A tko je pronašao škrinju u lokvi vode? – pobunila se Tina.

– A tko je pazio da ne crknete tamo dolje? – uletjela je i Marina.

– Ti… tebi mora pripasti najmanji dio. Što si ti napravila? – krenula je Iva. – Cendrala cijelo vrijeme kako ti je muka i kako ti se vrti u glavi. Ni spustiti se nisi mogla. Zato šuti! Dobit ćeš dovoljno da zamijeniš onu svoju kramu.

– Kučko! – viknula je Marina i krenula prema njoj da joj otme škrinju iz ruku.

– Odjebi od mojih zlatnika! – Iva ju je odgurnula.

– Ili dijelimo na tri dijela ili ću sve pobacati pa ih tražite po stazama! – Tina je nastojala ostati pribrana.

– Samo probaj! – zaprijetila joj je Iva.

– Ili što, Iva? Ili što?

U trenutku nepažnje Marina joj je preotela venecijansku škrinju.

– Kravo! – zaurlala je Iva i dohvatila lopatu.

Prvi udarac oborio je Marinu. Pala je na koljena, a škrinja joj je ispala iz ruku.

– Što je tebi?! – vikala je Tina.

Drugi udarac oborio je Ivu koja je zateturala i dohvatila preostalu lopatu.

Treći udarac srušio je Tinu.

Sunce se počelo probijati iza Učke. Nad Svetim Markom svitalo je rano kolovoško jutro.

Povezano: Katarina Solomun: Susret na jezeru u noći punog Mjeseca