Pitanje zašto se ljudi tetoviraju vodi nas daleko izvan okvira mode i pukog estetskog izbora. No što se zapravo krije iza tog čina? Odluke o mijenjanju vlastitog tijela često su tihi glasnik naše potrage za identitetom, očajničke potrebe za kontrolom ili načina na koji pokušavamo zaliječiti nevidljive unutrašnje rane i obilježiti prijelomne životne trenutke.
Kako trendovi i kultura utječu na odluku o tetoviranju?
Tetovaže su odavno postale dio naše svakodnevice. Ono što se nekada povezivalo s određenim subkulturama danas je široko prihvaćen način izražavanja, mijenjanja i obilježavanja vlastitog tijela. Ljudi tetovažama obilježavaju važne osobe, događaje, životne prekretnice ili jednostavno mijenjaju vlastiti izgled. Na način na koji ih doživljavamo snažno su utjecali mediji, društvene mreže, javne osobe i celebrity kultura. Tetovaže koje su nekada bile simbol određenih glazbenih, društvenih ili alternativnih krugova danas gledamo na tijelima glumaca, glazbenika, sportaša i drugih javnih osoba. Ono što dovoljno često viđamo s vremenom prestaje izgledati neobično i postaje dio poželjnog izgleda, mode i osobnog brendiranja. Posljednjih godina sve češće viđamo tetovaže na vratu, šakama, glavi, pa čak i licu.
Upravo me taj trend, kao terapeuta, potaknuo na razmišljanje. Ne zato što smatram da osoba koja tetovira lice ili cijelo tijelo nužno skriva traumu, nesigurnost ili psihološki problem. Takav bi zaključak bio prejednostavan. No kada pokušavamo razumjeti ljudsko ponašanje, zanimljivo su pitanja: Zašto nam je nešto potrebno? Zašto netko želi upravo takvu promjenu? Koliko na odluku utječe vlastita želja, a koliko okruženje, trendovi i potreba da pripadamo određenoj slici o sebi? Što dobivamo tim činom? I što se događa kada vanjska promjena postane način na koji pokušavamo promijeniti vlastiti unutarnji osjećaj?
Tetovaže i identitet: Što tintom poručujemo sebi i drugima?
Naše tijelo nije samo biološka činjenica. Ono je dio identiteta. Način na koji se osoba odijeva, šiša, uređuje i mijenja vlastiti izgled često govori nešto o tome kako se u određenom trenutku doživljava. Tetovaža je pritom posebna, jer je trajna. Ona ne govori samo: „Ovo mi se danas sviđa.“ Ponekad govori: „Ovo sam ja.“
U psihološkom smislu potreba za jasnim identitetom može biti jedan od razloga zbog kojih ljudi biraju tetovaže. Osoba možda želi naglasiti pripadnost određenoj grupi, vrijednosti, načinu života ili životnoj priči. Nekome tetovaža daje osjećaj kontinuiteta. Nešto što se dogodilo postaje trajno zapisano na tijelu. Nakon velikog gubitka, prekida, promjene života ili nekog drugog snažnog iskustva osoba ponekad želi fizički obilježiti trenutak nakon kojeg više nije ista. Tada tetovaža može postati svojevrsni spomenik jednom razdoblju života.
Čovjek se, međutim, mijenja. Ono što je u jednom životnom razdoblju predstavljalo slobodu, pripadnost, bunt, ljubav, snagu ili novi početak nekoliko godina kasnije može dobiti potpuno drugačije značenje.
Tetoviranje kao osjećaj kontrole nad vlastitim tijelom
Jedna od mogućih psiholoških funkcija tjelesnih modifikacija jest osjećaj kontrole. Kada osoba prolazi kroz okolnosti u kojima nema mnogo utjecaja na ono što joj se događa, vlastito tijelo ostaje jedno od područja nad kojima može donositi odluke – „Ovo je moje tijelo. Ja odlučujem što će biti na njemu.“
Za neke ljude upravo takav osjećaj može biti vrlo snažan. Tetoviranje tada može predstavljati čin autonomije, odnosno odluku koju nitko drugi ne donosi umjesto njih. To može biti posebno važno ljudima koji su u životu često imali osjećaj da drugi određuju njihove granice, izgled, ponašanje ili vrijednost. No ni ovdje ne treba donositi brze zaključke. Potreba za kontrolom sama po sebi nije znak problema. Ona je dio ljudskog iskustva. Pitanje je što osoba pokušava kontrolirati i zašto joj je to toliko važno.
Povezano: Kako živjeti autentičan život i preuzeti kontrolu
Psihologija boli: Zašto pristajemo na fizičku bol radi tetovaže?
Tetoviranje uključuje određenu razinu fizičke boli. Za većinu ljudi ona je prihvatljiva cijena za željeni rezultat. No psihološki odnos prema boli nije kod svih isti.
Istraživanja tjelesnih modifikacija proučavaju njihovu povezanost s identitetom, emocionalnom regulacijom, ranijim teškim životnim iskustvima i rizičnim ponašanjem. Pregledi istraživanja pokazuju da su tjelesne modifikacije složen fenomen koji se ne može jednostavno povezati s psihopatologijom, iako se u određenim skupinama pojavljuju povezanosti s psihološkim teškoćama.
To ne znači da je tetoviranje samoozljeđivanje. Takav bi zaključak bio pogrešna generalizacija. Ipak, kod pojedinih ljudi fizički osjećaj boli može imati određenu emocionalnu funkciju. Može, primjerice, predstavljati način da se intenzivna unutarnja napetost pretvori u nešto konkretno i kontrolirano. Emocionalna bol je nevidljiva i teško ju je objasniti. Fizička bol ima početak, intenzitet i kraj. Upravo zato psihologiju tjelesnih modifikacija nije moguće promatrati samo kroz pitanje estetike.
„Želim biti drugačija“
Postoji snažna ljudska potreba da budemo drugačiji. Neki ljudi ne žele izgledati poput drugih. Žele ostaviti dojam, biti prepoznatljivi i imati nešto što ih izdvaja. Sama potreba za individualnošću ne govori ništa o psihičkom zdravlju. No ponekad potreba za posebnošću može biti povezana i s dubljim osjećajem: „Ne želim biti kao svi ostali jer se nigdje ne osjećam kao da pripadam.“ Tada tjelesna promjena može postati dio identiteta autsajdera. Čovjek više ne samo da izgleda drugačije, već počinje graditi dio svog identiteta oko toga da je drugačiji.
Ako osoba dugo osjeća da ne pripada, moguće je da će tražiti načine da to nepripadanje pretvori u nešto što sama bira. Umjesto: „Drugi me ne prihvaćaju“, unutarnja priča može postati: „Ja ne želim biti kao oni.“ Takva promjena perspektive može dati osjećaj kontrole nad vlastitim položajem.
Može li vanjska promjena izgleda riješiti unutarnje nesigurnosti?
Ponekad čovjek očekuje da će promjenom izgleda promijeniti i način na koji se osjeća.
Nova frizura. Nova odjeća. Gubitak kilograma. Operacija. Tetovaža. Sve su to načini na koje osoba može mijenjati odnos prema vlastitom tijelu. Problem nastaje kada vanjska promjena dobije zadatak koji ne može ispuniti. Tu želim naglasiti da postoji velika razlika između: „Želim drugačije izgledati“ i „Moram drugačije izgledati da bih se osjećala vrijednom.“
U drugom slučaju vanjska promjena dobiva puno veću psihološku težinu, jer ako osoba vjeruje da će tek nakon određene promjene konačno biti dovoljno lijepa, dovoljno snažna, dovoljno zanimljiva ili dovoljno vrijedna, problem više nije samo u izgledu. Tada pokušava kroz tijelo riješiti nešto što zapravo pripada unutarnjem svijetu. Upravo tu unutarnji rad na sebi kroz terapeutski proces može biti koristan, ne da bi nekome govorio treba li se tetovirati, nego da pomogne razumjeti što se zapravo pokušava postići tom promjenom.
Povezano: Kad osjećaj neadekvatnosti oblikuje život
Impulzivno tetoviranje: Zašto donosimo trajne odluke u teškim trenucima?
Još jedan aspekt koji vrijedi uzeti u obzir jest trenutak u kojem odluka nastaje. Postoje ljudi koji o svojoj tetovaži razmišljaju mjesecima ili godinama. Znaju motiv, mjesto, značenje i spremni su prihvatiti da će ga nositi cijeli život. No postoje i situacije kada odluka nastaje gotovo preko noći. Nakon prekida. Nakon svađe. Nakon velikog razočaranja. Nakon osjećaja da osoba želi „početi ispočetka“. U takvim trenucima snažne emocije mogu utjecati na procjenu dugoročnih posljedica. Psihološka istraživanja impulzivnosti upravo se bave razlikama među ljudima u tome koliko lako djeluju prema trenutnom osjećaju, a koliko mogu zastati, odgoditi odluku i razmišljati o budućnosti.
Zato prije velike i trajne tetovaže možda nije loše zastati i pitati se: „Da nitko nikada ne vidi ovu tetovažu, bih li je i dalje želio?“ Ako je odgovor da, možda je riječ o vrlo osobnoj želji. Ako je odgovor ne, možda vrijedi razmisliti što je zapravo važno, sama tetovaža ili reakcija koju osoba očekuje od drugih.
Žaljenje zbog tetovaže
Čovjek koji danas žali zbog neke odluke nije isti onaj koji ju je donio. Danas možda ima više iskustva, više svijesti o sebi, drugačije vrijednosti i drugačiji pogled na život. Ono što je nekome s dvadeset godina predstavljalo slobodu, snagu, pripadnost ili novi početak deset godina kasnije može izgledati potpuno drugačije. Upravo zato postoje ljudi koji nakon godina odlučuju ukloniti tetovaže. Ponekad ih više ne žele gledati na vlastitom tijelu. Ponekad ih podsjećaju na odnos, razdoblje života ili verziju sebe od koje su se u međuvremenu udaljili.
U terapijskom radu čujem i iskustva ljudi koji danas žale zbog nekih odluka koje su nekada donosili o svom tijelu. Neki su tetovažu napravili u razdoblju snažnih emocija, nakon prekida, iz bunta, pod utjecajem određene osobe ili iz potrebe da što prije postanu netko drugi. Godinama kasnije više se nisu prepoznavali u onome što su nosili na koži. Neki su željeli ukloniti tetovažu, neki su je pokušavali prihvatiti, a neki su tek kroz terapiju počeli razumijevati zašto im je tada bila toliko potrebna. Ipak, važnije od samog žaljenja može biti pitanje koje dolazi nakon njega: „Što mi je tada trebalo?“
Možda je trebala pripadnost. Možda potvrda. Možda osjećaj kontrole. Možda bijeg od vlastite boli. Možda samo želja da osoba bude netko drugi, makar na neko vrijeme. Razumjeti osobu iz prošlosti ne znači opravdavati svaku njezinu odluku. Znači prestati je kažnjavati zbog onoga što je tada znala, osjećala i mogla.
Može li se živjeti s tragom prošlosti?
Uklanjanje tetovaže nije jednostavan povratak na početno stanje. Može biti dugotrajan, skup, bolan i neizvjestan proces, a rezultat nije uvijek potpuna obnova kože. Ali ponekad je važnije od samog uklanjanja ono što se događa iznutra.
Čovjek može živjeti s tragom svoje prošlosti, a da više ne živi u njoj. Posebno je važno biti oprezan kada odluka nastaje pod snažnim utjecajem društvenih mreža, trendova ili javnih osoba. Ono što na ekranu izgleda kao simbol slobode, buntovništva ili posebnosti u stvarnom životu može postati trajni dio identiteta koji osoba s vremenom više ne osjeća ugodno nositi.
Celebrity kultura često pogrešno prikazuje tijelo kao projekt koji se neprestano mijenja i nadograđuje, ali rijetko prikazuje godine koje dolaze nakon takvih odluka – kao ni ljude koji se kasnije pitaju zašto su ih uopće donijeli. Zato pitanje nije samo: „Želim li ovu tetovažu?“ Možda je važnije pitati se: „Želim li je i dalje kada se promijeni osoba koja sam danas?“ Jer tijelo pamti i ono što emocije zaborave. Kada tijelo postane poruka, možda je najvažnije pitanje ne što ono govori drugima, nego što pokušava reći samoj osobi.
Povezano: Što nas zaista čini stabilnima
