Može se reći da svaki čovjek ima usud (engl. fate) i sudbinu (engl. destiny). Usud su one okolnosti u našem životu na koje ne možemo utjecati, zadane datosti kojima se možemo samo prilagoditi. Primjerice, ne možemo birati svoje biološke roditelje. To je nešto što ne možemo promijeniti bez obzira što o njima mislili, sviđaju li nam se kao osobe i kako se ophode prema nama. Međutim, kada te zadane datosti odbijamo prihvatiti, često se nesvjesno aktivira uloga žrtve kao mehanizam obrane od stvarnosti koju ne možemo kontrolirati.
S druge strane, sudbinu kroje naše odluke i izbori tijekom života. Engleska riječ za sudbinu destiny dijeli isti korijen s riječi destination što znači odredište. Drugim riječima, kakva će u konačnici biti naša sudbina odnosno odredište na kojem ćemo se zateći na kraju života ovisi o tome kako ćemo se kretati po putu zvanom „naš život“. Koji smjer ćemo izabrati na brojnim raskrižjima na kojima ćemo se naći, koliko često se i gdje pogubiti putem, a koliko puta i gdje vratiti na pravi put.
Uvažiti usud i sudbinu znači prihvatiti ono što ne možemo promijeniti, ali svjesno i mudro birati odluke koje ćemo donositi vezano uz sve ono na što možemo utjecati u svom životu. Na taj način, unatoč svim potencijalnim ograničenjima, možemo proživjeti život i osjećati ga svojim i da je upravo takav život koji živimo ono odredište na kojem smo željeli i želimo biti.
Ako ne razlikujemo usud i sudbinu onda smo najvjerojatnije usvojili ulogu žrtve. Uloga žrtve jedna je od najčešćih i najdublje ukorijenjenih psiholoških dinamika u međuljudskim odnosima. Iz perspektive psihologije, ali i konstelacijskog rada, ona ne predstavlja samo stanje nemoći, nego obrazac identiteta kroz koji osoba doživljava sebe, druge i životne okolnosti.
Psihologija uloge žrtve: Kako rane povrede postaju nesvjesni identitet
U psihologiji uloga žrtve često predstavlja posljedicu proživljenih ranih iskustava emocionalne povrede, zanemarivanja, odbacivanja ili osjećaja bespomoćnosti. Dijete koje odrasta bez osjećaja sigurnosti može razviti uvjerenje da nema kontrolu nad vlastitim životom. Kasnije u odrasloj dobi takva osoba često nesvjesno ulazi u odnose i situacije u kojima ponovno potvrđuje taj unutarnji osjećaj nemoći. Uloga žrtve tada omogućava ostanak u emocionalnom kontekstu koji je bolan, ali siguran jer je poznat.
Glavna karakteristika uloge žrtve jest prebacivanje odgovornosti za ono što nam se događa u životu na vanjske okolnosti ili druge ljude. Zbog toga osoba doista može osjećati da joj se život „događa” umjesto da aktivno sudjeluje u njegovu stvaranju. Često su prisutni osjećaji nepravde, samosažaljenja, ljutnje ili uvjerenje da drugi imaju moć nad njezinom srećom i vrijednošću.
Nije sporno da nam se tijekom života događaju situacije u kojima smo doživjeli povredu, izdaju ili zlostavljanje, no važno je razlikovati takva stvarna iskustva od trajnog identiteta žrtve. Jedno je uvažiti neugodna iskustva (i raditi na njihovu iscjeljenju), a drugo kada bol postane glavna odrednica osobnog identiteta. Kad jedno ili nekoliko traumatskih iskustava postane kamen temeljac na kojem izgradimo identitet žrtve tada počnemo u svom životu nesvjesno održavati dinamike koje nas drže u tom neugodnom emocionalnom stanju vezanom uz prošle traume.
Uloga žrtve i obiteljske konstelacije: Transgeneracijski teret koji nosimo
Ako psihološku perspektivu proširimo uvidima koje dobivamo primjenom metode sistemskih ili obiteljskih konstelacija onda promatramo ulogu žrtve unutar obiteljskog sustava osobe. Ono što možemo primijetiti da uloga žrtve ne pripada samo osobi nego može biti dio transgeneracijskog obrasca. Ako imamo na umu da, prema sistemskim konstelacijama, pojedinac često nesvjesno nosi terete, emocije ili sudbine članova svoje obitelji onda je moguće da se osoba s identitetom žrtve nesvjesno poistovjetila s članom obitelji koji je bio isključen, ponižen, zlostavljan ili nepravedno tretiran. Živeći u identitetu žrtve osoba se zapravo poistovjećuje s tom sudbinom i tako ostaje odana svom obiteljskom sustavu. To je samo jedan primjer onoga što zovemo sistemske upletenosti.
Kada živimo zarobljeni u identitetu žrtve, naša životna energija i fokus ostaju vezani uz prošlost i osobu koja je nanijela bol. Proces iscjeljenja ne znači opravdavanje, umanjivanje ili zaborav onoga što se dogodilo nego oslobađanje vlastite snage i preuzimanje odgovornosti za svoj život.
Nadalje, kada živimo iz uloge žrtve onda nesvjesno razvijamo perceptivni i misaoni filter kroz koji selektivno provlačimo vanjske podražaje koje ćemo uočiti, a potom i kako ćemo ih protumačiti. Kad život promatramo kroz „žrtvene“ naočale onda se naša pažnja usmjerava na sve ono u okolini što je za nas potencijalno negativno, ugrožavajuće i neugodno.
Kako izaći iz uloge žrtve kroz preuzimanje odgovornosti i konstelacijski rad
Jednako kao što se u psihologiji naglašava važnost preuzimanja odgovornosti za vlastiti život kao jedan od važnih preduvjeta za očuvanje mentalnog zdravlja i opće zadovoljstvo životom tako je i Bert Hellinger, začetnik sistemskih konstelacija, isticao da je konstelacijski rad moguć i učinkovit jedino kad je osoba spremna preuzeti odgovornost za sebe i svoj život. Konstelaciju je moguće postavljati na bilo koju temu. Nema zabranjenih ili neprihvatljivih tema, ali je Hellinger postavio jedno drugo ograničenje koje se odnosi na osobu s kojom radi – ne može biti u ulozi žrtve.
Zašto je to važan preduvjet?
Zato što otvara put da se osoba suoči s boli, prizna vlastite emocije, postavi granice i povrati unutarnji osjećaj osobne moći. To ne znači kriviti sebe za ono što nam se dogodilo ili dijeliti odgovornost između sebe i onoga tko nas je povrijedio nego biti u stanju osloboditi se prošlosti i razvijati sposobnost svjesnog izbora u sadašnjosti.
Kada osoba napusti identitet žrtve, stječe kapacitet za uspostavljanje drugačijeg odnosa prema sebi i drugima. Umjesto pitanja „Zašto mi se ovo događa?” koje podržava pasivnost, pojavljuje se pitanje „Što mogu učiniti s ovim iskustvom?” koje nas potiče na djelovanje.
Upravo u toj promjeni perspektive i pristupa životu počinje proces unutarnje slobode i emocionalnog sazrijevanja, a to je ono što je najmoćnije u konstelacijama. Donose nam nove uvide i mijenjaju trenutnu životnu perspektivu. Ključna promjena nastupa u našoj nutrini, a osjećamo je kao zauzimanje nove pozicije koja u sebi ima više životne energije. Odjednom možemo sagledati postojeće stanje drugačije i to na način da se osjećamo osnaženi nešto poduzeti da nam život bude bolji i ugodniji.
Povezano: Nevidljive veze koje oblikuju naše životno iskustvo
