Uronite u napeti istarski psihološki triler i horor Kuća za pisce autorice Katarine Solomun. Ono što je trebalo biti idilična kreativna izolacija u srcu Istre, pod udarima olujnog juga pretvara se u jezivu igru tišine i skrivenih pogleda. Saznajte što se krije iza čvrsto zatvorenih škura sela Hrast. Usudite li se ući u Hrast?

Kiša je padala sitno i uporno otkako je Lucija krenula iz Rijeke prema središnjoj Istri. Njezino je odredište bilo neko selo – ne može se ni sjetiti kako se zove. U tom je selu čeka kuća za pisce u kojoj će provesti mjesec dana. Bio je to svojevrsni all inclusive aranžman. Jedino što mora jest napisati roman koji je ionako već započela i razradila u mislima do najsitnijih detalja.

Magla, kava i metalni kofer

Kada je prošla kroz Tunel Učku, pred njom se otvorila cesta, prazna, vijugava, vlažna, uz poneko osvijetljeno naselje na uzvisini. Lucija je zaustavila svoj C2 na parkiralištu benzinske stanice. Baš je poželjela popiti kavu unatoč satu kasnijeg popodneva. Prije no što je izašla, pogledala je svoj metalni kofer na kotačićima na stražnjem sjedalu. Unutra nije bila samo njezina odjeća, već sve one emocije koje su je preplavile kada je saznala da je baš ona osvojila jednomjesečni boravak u kući za pisce. Zadovoljno se osmjehnula i, navukavši kapuljaču, potrčala prema caffe baru.

Premda je priželjkivala kremasti macchiato, namrgođeni konobar donio joj je nekakvu rijetku, neukusnu kavu s mlijekom. Bila je jedini gost u tom usputnom kafiću. Otpila je gutljaj i na Google mapsu proučavala put koji će je dovesti do Draguća. Točnije, do obližnjeg zaseoka Hrast. Vozi, skreni, stani, kreni… ponavljala je. Novac je ostavila na šanku i izašla u prohladnu kasnozimsku večer. Izložena udarima olujnog juga, koje je nemilosrdno savijalo i grane mladih čempresa, ubrzala je korak do svog automobila. Položila je ruke na volan i duboko udahnula nekoliko puta.

Cesta kroz središnju Istru bila je obrubljena mokrim suhozidima i tamnim krošnjama koje su nekako prijeteće bacale sjenu na istrošeni asfalt. Nevrijeme je pojačalo, a kiša padala sve gušće, kao da želi isprati tragove puta kojima je Lucija došla. Tek bi je poneki automobil iz suprotnog smjera zabljesnuo svjetlošću svojih farova. Kad je napokon ugledala selo, učinilo joj se manjim nego što je očekivala – nekoliko kamenih kuća zbijenih oko uske ulice, bez ijednog znaka života.

Selo bez znakova života

Zaustavila je auto na rubu sela. Motor je utihnuo, a tišina je bila gotovo neprirodna. Čulo se samo rominjanje kiše i snažni zapusi vjetra. Lucija je još jednom na Google mapsu proučila je li doista na pravome mjestu. No, dvojbi nije bilo. Hrast – kuća za pisce koji će svjedočiti neviđenim avanturama. U toplini malenog dnevnog boravka iznajmljenog stana to joj je djelovalo nadasve primamljivo, a sada… Ide najprije potražiti nekoga – živoga, prošlo joj je glavom – a poslije će doći po stvari.

Izašla je iz auta, ogrnula se kaputom i zakoračila blatnjavim putem među kuće. Osjećaj koji ju je poput slijepog putnika neprestano pratio nije mogla imenovati. Znala je samo da joj budi nelagodu.

Teške drvene škure, izblijedjele od sunca i vremena, bile su čvrsto zatvorene, kao vjeđe koje odbijaju vidjeti. Nigdje svjetla, nigdje mirisa ni zvukova, nigdje zavjesa koje se miču i dopuštaju tek letimičan pogled u nečiji život. Sve je bilo zatvoreno, zaključano, nijemo.

Lucija je napravila nekoliko koraka kada je začula zvuk metalnog zvona sa starog zvonika koji ju je ukopao na mjestu. Rukama je prekrila uši i samo čekala da prestane.

Šapat iza zelenih škura

Kada je konačno sve utihnulo, podigla je pogled sa svojih blatnjavih Martensica prema najbližoj kući. Učinilo joj se da je nešto čula – ali to nije bio zvuk koraka, nečiji glas niti dječji smijeh. Bilo je to nešto tiše. Kao da je netko krenuo provjeriti tko se smuca po selu, a onda naglo zastao i povukao se natrag u tminu. Prozori su i nadalje bili tihi, mračni i zatvoreni.

– Ima li koga? Ja… tražim kuću za pisce – jedva je procijedila, a glas joj se rasuo po mokrim zidovima i brzo utihnuo.

Krenula je dalje, brže nego prije. Jedva je uspijevala doći do daha.

S lijeve strane stajala je još jedna kuća. Prizor je bio isti: zatvorene škure, teška vrata, bez svjetla. Ali ovaj put do Lucije se probio zvuk. Negdje iznutra, jedva čujno, nešto je dodirnulo staklo. Nečija ruka, možda. Kratko. Oprezno. Samo vrhovima prstiju.

Lucija je zastala nasred puta. Srce joj je tuklo sve jače. Sad je bila sigurna – u selu Hrast nije sama.

Polako se okrenula prema prozoru. Sve je nestalo u trenu. Kao da se taj netko (ili nešto) povukao čim ga je pokušala vidjeti. Prišla je prozoru. Pod prstima je osjetila mokro, trulo drvo zelenih škura. Pokucala je. Jednom. Dvaput. Triput.

Odgovorila joj je tišina.

Malo se odmaknula, u namjeri da pogledom obuhvati cijelu kuću, i iznad zatvorenih vrata ugledala natpis – Kuća za pisce. Slobodno uđite, sigurno kročite i ostavite mi nešto od sreće koju donosite. Skamenila se na mjestu. Naravno da je znala tko je autor tih riječi, zastrašujućih, a opet neizmjerno privlačnih. Naježio joj se svaki milimetar kože. Nelagoda je gotovo prelazila u bol.

A onda je iz kuće začula nešto poput šapta. Osluhnula je. Nisu to bile riječi. Bilo je to disanje koje nije željelo biti čujno.

Počela se okretati oko sebe. Vidjela je zbijene kuće zatvorenih prozora, ali jasno je mogla osjetiti prisutnost u svakoj u od njih. Kao da cijelo selo diše iza nijemih škura. Kao da svi čekaju isti trenutak.

Kiša je iznova pojačala. Lucija je ustuknula za jedan korak. Pa još jedan. Na kraju ulice primijetila je pokret – jedna se škura polako otvarala, tek toliko da može vidjeti mrak napuštene kuće. Opet je zazvonilo teško zvono. Kao znak. Kao upozorenje. Ili možda poziv? Nije znala.

I tada je shvatila. Nije došla u napušteno selo. Došla je u selo gdje se ljudi ne pokazuju. Samo gledaju. I čekaju da odluči – hoće li pokucati još jednom ili otići dok još može.

Povezano: Katarina Solomun: Usud u Kringi