Pred vama je nova humoristična priča o životu iz pera Sunčice Orešić, prožeta onim domaćim humorom koji najbolje razumiju oni koji desetljećima dijele stol, postelju i ormare. Ovo je posveta “malim debatama” koje su koje su zapravo začin svakog dugovječnog braka. Uživajte u crtici koja podsjeća zašto su nam naši stariji tako neodoljivo dragi, čak i kada više ni sami ne znaju o čemu su ono zapravo pričali.

Neka ova priča bude posvećena svim našim znancima. Našim roditeljima, susjedima. I svima onima koji su tako dražesni i zanimljivi u svojim malim, slatkim debatama. Ma, tko ih ne bi volio? Hvala im na svemu, što su nas naučili. I nekada, dobro nasmijali…

O čemu smo ono pričali? Vrag bi ga znao!

– Dobro jutro! To sam rekla! Ništa više! Teško meni s tobom. Ne čuješ. I ne trudiš se glasnije govoriti! Otvaraš usta kao riba, ali glasa ni od kuda! – ljutito će Marica Josipu.

– Nešto si me pitala. Tako je. Učinilo mi se da si vikala. I da si s treskom zatvorila vrata, kada si došla iz trgovine. Oprosti. Ja nisam ništa čuo. Evo, skuhat ću nam kavu. Krećem! Ili, ne krećem! Ne znam gdje je kava! Luda ženo, opet si pospremala ormare! Sve si premjestila. Ništa više ne mogu naći!

– Što točno tražiš Josipe? Kavu, ili svađu?

– Joj, ja da tražim svađu! Evo je svako malo tu! Ćiri-viri iza svakoga ćoška! Od našega vjenčanja! I prije! I poslije! Na nebu ćemo se svađati! Potjerat će nas dragi Bog odande! A, kada netko dođe k nama, ti me hvališ i tako si dobra prema meni. Skoro sam pao u nesvijest, kada si me zagrlila neki dan. Kada?! Pa kada je kuma “Trač” došla k nama. I sve je to bilo zato, da bi ona svima dalje pričala o našoj ljubavi! Tako je Marice moja! Gluma! A, kada je ona otišla, ti vadiš metlu! I pokazuješ na dvorište, što ga je upravo poharala oluja!

– Ja svima govorim, kako je moj Josip vrijedan. I hvalim te gdje god stignem. Rekla sam to i psihologinji, a ona se nasmijala do suza. Morala sam joj dati vode. Žena bi se bila ugušila. Ma, što bi ti bez mene Josipe? Propao bi kao Titanik. Ne bi se niti oženio!

– Da sam bio ove pameti, ne bih. Imao sam ja stotinu cura. Jedna mi je htjela kupiti kuću i bijesni “kabrio”. Čuješ li ti tu priču, Marice?!

– Čujem. I ne vjerujem. Lažeš. Izmišljaš. Bolje bi ti bilo da se primiš posla. A, što ti čovječe pokušavaš u kuhinji već pola sata? Otvaraš ormare i nešto tražiš?!

– Pa, da. Tražim. Što ja to tražim? Voda je već vrela, a ja nešto tražim. Nema toga! Moj mir i koncentracija su narušeni! Radi tebe! – vikne Josip i stade opet otvarati i zatvarati ormare.

O čemu smo ono pričali? Vrag bi ga znao!

– Kavu tražiš! Oh, kako mi je gorka kava bila prije našega vjenčanja! Kad sam se ja udavala, otvorilo se nebo i zemlja! Grmjelo je! Kako nisam shvatila, da mi Bog šalje neki znak? Glupa i naivna. To sam bila. A, ti Josipe, gol i radostan na sjeniku babe Marte, sa susjedom Doricom! Nisam ti oprostila. Malo. Možda malčice…

– Eno Dorice! Pogledaj samo kako dobro izgleda i nakon sedamdesete! Pokopala je i trećeg muža! Dobro se drži! – iznenada vikne Josip i nasmiješi se.

– To je najbitnije, kako mi se čini! Dorica! A, kava koju čekam već sat vremena?! Što je s njom? Tu ti je. Ispred nosa! Stari magarac! Dorice se sjeća…

O čemu smo ono pričali? Tko bi ga znao!

Povezano: Duhovita kolumna o braku, ljubavi i svakodnevnim dramama: A, blefiraš! Nisi mrtav!