Ako ste propustili prvi dio priče, možete ga pročitati ovdje. U drugom dijelu priče Katarine Solomun, jutarnja kava u „savršenoj kuhinji“ nema okus buđenja, već gorkog oproštaja. Dok se suočava s Damirom i porukama koje nikada nije trebala pročitati, Ida shvaća da dom nije tamo gdje su skupi interijeri, već tamo gdje se ne moramo boriti za vlastiti dah. Je li kraj braka nakon prevare jedini način da ponovno pronađe sebe?

Jutro u kojem je „savršenstvo“ puklo

Probudilo ju je iz nesvijesti jutarnje svjetlo i prigušena buka koja je dopirala iz kuhinje. Teškom mukom je ustala i sjela na rub kreveta. Osjeća se poput marionete kojoj svaki dio tijela pleše u nekom zasebnom ritmu, a glava uporno pada. Krenula je prema kuhinji, usput zaobišavši kupaonicu jer je znala da joj se nimalo neće svidjeti odraz koji će ugledati u ogledalu. Bila je u odjeći u kojoj se jučer strovalila na krevet. Hlače na crtu bile su zgužvane, dok je bluza cvjetnog uzorka lepršala na sve strane.

U kuhinji ju je dočekao Damir, odmoran i uredan; sjedio je za stolom, ispijao Nes iz crvene šalice i zurio u svoj iPhone. Na trenutak joj se učinilo da su mu se rubovi usana izvili u smiješak. Onaj dječački, topao, spontan, onaj koji Ida odavno nije vidjela na njegovu licu.

Ugledavši je, ništa nije rekao. Ugasio je odmah mobitel. I zurio u nju. Nije ju ni upitao ako bi i ona kavu. Otvorila je šutke ormarić, uzela istu crvenu Nes šalicu u koju je usula dvije žličice instant-kave, žličicu šećera, prelila sve to uzavrelom vodom iz kuhala i dodala malo mlijeka. U ustima je osjećala neugodan okus što su ga ostavile jučer ispijene čaše alkohola. Možda je najprije trebala isprati usta svježom vodom ili čak i oprati zube, ali nije. Sjela je za stol i otpila gutljaj kave. Damir je i nadalje šutio.

„Cup of respect“ i zidovi šutnje

“Misliš li da Nescafé uistinu brine o klimatskim promjenama?” izvalila je prvo što joj je palo na pamet, tek toliko da nešto kaže. “Cup of respect“, pročitala je natpis na šalici iza kojeg je bilo stilizirano drvo s bijelim listovima.

“Ne baljezgaj!” Damir ju je grubo prekinuo.

Otpila je drugi gutljaj.

“Izgledaš jadno”, nastavio je. “Što si radila?”

“Tebe je, kao, to briga?” odgovorila je pogleda skrivenog iza crvene šalice.

Šutio je.

“Za to gdje sam bila, što sam radila, kako sam…” iz njezinih je usta krenula bujica koju se nimalo nije trudila obuzdati.

Šutnja s druge strane stola jasno je davala do znanja da njezin suprug uopće nije raspoložen za razgovor. Ustao je, dohvatio mobitel i krenuo prema vratima koja su iz kuhinje vodila u hodnik. Ida mu se ispriječila na putu.

“Makni se!” grubo joj se obratio nastojeći se probiti pored nje. “Neću s tobom razgovarati dok si tako, tako…” nastavio je.

“Dok sam tako što?” sada mu se već unosila u lice.

I uopće je nije bilo briga ako Damir osjeća zadah iz njezinih usta pomiješan s jutarnjim buđenjem i dva-tri gutljaja kave.

“Naporna!” viknuo je. “Neopisivo mi ideš na živce, Ida!”

Anatomija izdaje: Poruke koje govore sve

“Vraćaj se natrag za stol!” ponovila je tonom koji je Damira prisilio da se vrati i sjedne.

Ida je otvorila slavinu i natočila si čašu vode koju je ispila naiskap. Otvorila je potom prozor i zrake jutarnjeg sunca zaplesale su po kremastim zavjesama na pruge. Još je neko vrijeme stajala rukama oslonjena na sudoper, spuštene glave. Onda je poravnala bluzu i sjela na svoje mjesto.

“Mislila sam da je ta priča gotova”, bila je i više nego izravna. “Da smo to riješili krajem zime.”

Damir ništa nije rekao.

“Sjećaš se razgovora koji smo vodili na parkingu? Nakon što smo obavili kupovinu za proslavu rođendana tvoje mame?”

“Da”, procijedio je.

“I što si mi rekao?” čekala je njegov odgovor.

“Pa ti si urlala cijelo vrijeme”, Damir je pod svaku cijenu nastojao preuzeti vodstvo. “Iako smo bili u zatvorenom autu, ljudi na parkingu su se okretali prema nama.”

“I to je sada najbitnija stvar na svijetu? Koji si ti kreten, Damire!”

“Rekao sam…” krenuo je, ali je odmah i zastao prekinut Idinom provalom bijesa.

“Da je to bilo usputno, slučajno, da si samo želio vidjeti možeš li se zaljubiti kao da ti je ponovo osamnaest, jesi li još uvijek sposoban osjetiti leptiriće u želucu. Ali da nipošto ne bi mijenjao život koji smo stvorili u proteklih petnaest godina. Eto, izgovorio si svu tu hrpu sranja!”

Damir je prstima lupkao po staklenoj površini stola, dok je Ida pogled usmjerila negdje u neodređeno.

“Stvarno sam to i mislio…” rekao je.

“Ali?” Ida ga je opet pogledala.

“Ali…”

“Opet si s njom u kontaktu. Jučer sam provela sate i sate na mobitelu. Najprije da bih probila tvoju lozinku na Instagramu. I kad sam konačno uspjela i ušla u tvoj profil, krenula sam čitati vaše poruke. Nepregledan niz poruka, bez kraja i konca.”

“Skužio sam da se nešto događa, zelena točka nije se gasila satima. Mislio sam da mi je netko možda hakirao profil.”

Središte ničijeg života

Ida ga je gledala kao da njoj preko puta ne sjedi njezin suprug, Damir Kovačić, nego neki neandertalac koji je, igrom slučaja, preživio dugi tijek povijesne evolucije i našao se u 21. stoljeću. Čak se na trenutak i nasmijala.

“Mislio si da ti je netko hakirao profil”, ponovila je i otpila novi gutljaj sada već hladnog Nesa.

“Da, jer…”

“Začepi!”

I Damir je ponovo ušutio.

“Sretno ti Valentinovo, dušo. Sretan ti rođendan, najdraža. Ne mogu ti se javiti, dosadan obiteljski ručak, ali jedva čekam da te vidim. Daj da pogodim što sada radiš. Fotkaj se u onom seksi donjem rublju…”

“Dosta!” prekinuo ju je Damir, ustao i silovito odgurnuo stolicu na kojoj je do maloprije sjedio. “Dosta!”

“A što? Smeta ti ako te podsjećam na sadržaj vaših poruka? Ma daj, ne budi pizda.”

“Samo prestani, okej? Prestani!”

“Jesi uspjela nabaviti maricu? Ja nosim cugu. Uz tebe se osjećam tako živo, godine su uistinu samo broj. Ona moja ide spavati već u deset i onda čita u krevetu umjesto da…”

“Dosta!” krenuo je prema Idi, rukama je uhvatio za ramena i počeo tresti.

Očekivala je da će se u navali bijesa na njezino lice spustiti prilično neodmjeren šamar. Ali nije. Damir je umjesto toga počeo hodati gore-dolje kuhinjom.

“Stvarno sam nastojao prekinuti sve kontakte s njom, Ida. I jesam, što je najbolje. Zadnja poruka bila je ona za Valentinovo, onda su uslijedili tvoji i moji razgovori i više se nismo čuli.”

“Sve dok…” Ida ga je navodila na daljnji razgovor.

“Sve dok se nije otvorila ona popravljaonica u gradu čiji sam interijer ja osmislio i uredio. I ona se tamo pojavila, dobila je posao na pola radnog vremena i…”

“Znaš li ti koliko je ona mlađa od tebe?” Ida je postavila u biti posve nepotrebno pitanje.

Jer oboje su znali da je Jagoda tek nedavno diplomirala rani predškolski odgoj. Studij se, doduše, otegnuo koju godinu, ali svejedno je od Damira bila mlađa dobrih desetak godina.

“Ida…” Damir je zaustio da će nešto reći.

“Samo nestani, molim te. Samo nestani”, prošaptala je Ida.

Ovo više definitivno nije bio njezin dom, već samo prostor u kojem se predugo trudila biti dovoljna.

Ustala je. Uzela je torbu koju je pripremila još sinoć, iako tada to sebi nije priznala. Ključeve je ostavila na stolu, pored njegove crvene šalice.

Ne odlazi zbog Jagode, jako je dobro to znala. Odlazi jer je sebe izgubila uz Damira.

Nije se okrenula.

Kad je zatvorila vrata, kuhinja je ostala savršeno tiha. Savršeno bijela. Savršeno funkcionalna.

Središte ničijeg života. Njezinog više ne.

Povezano: Katarina Solomun: Neuhvatljivo (Priča o ljubavi bez filtera)