Ako ste ljubitelj Agathe Christie, vjerojatno ste barem jednom sanjali o raskošnim ladanjskim imanjima, savršeno krojenim art deco kostimima i onoj prepoznatljivoj britanskoj magli koja skriva više nego što otkriva. Sedam satova serija (The Seven Dials Mystery) nudi upravo takav svijet – vizualno dotjeran, elegantan i vjerno uronjen u atmosferu 1920-ih. No, iza te lijepe i pažljivo izgrađene vanjštine krije se misterij kojem, unatoč svim dobrim namjerama, kronično nedostaje pulsa.
Estetika na nivou, tempo na čekanju
Priča započinje idealno za svakog poklonika klasičnih zagonetki: luksuzna kućna zabava, uglađena aristokracija i ubojstvo koje naruši privid savršenstva. U središtu radnje je mlada i snalažljiva aristokratkinja Bundle, koja odlučuje sama razmrsiti slučaj. Njezina istraga vodi je od londonskih sjena do tajanstvenog društva Seven Dials – ideje koja u teoriji zvuči iznimno primamljivo. Nažalost, tu uzbuđenje uglavnom prestaje.
Tempo serije uporno odbija ubrzati, pa se gledatelj često zatekne kako s većim zanimanjem promatra porculanske servise i teksturu vunenih kaputa nego tragove koji bi trebali voditi prema rješenju misterija.
Iako je riječ o adaptaciji jednog od intrigantnijih Christieinih zapleta, Sedam satova nikada ne uspijeva izgraditi osjećaj hitnosti. Napetost se pojavljuje sporadično, bez pravog vrhunca, a prijetnja koja bi trebala visjeti nad likovima djeluje blago i udaljeno. Tajno društvo, koje bi trebalo biti srce priče, ostaje nedovoljno razrađeno i, pomalo ironično, bez stvarne težine.
Rezultat je dojam propuštene prilike. Fokus često luta, a priča ne uspijeva stvoriti emocionalni ili intelektualni ulog koji bi gledatelja držao prikovanog za ekran.
Velika imena, mala dinamika
S obzirom na glumačku postavu, mlak dojam serije još je teže prihvatiti. Martin Freeman donosi prepoznatljivu smirenost i pouzdanost, dok Helena Bonham Carter blista u svakom kadru u kojem se pojavi. Ipak, čak ni njihova karizma ne može nadomjestiti manjak napetosti u scenariju.
Vizualna poslastica za strpljive
Ono što Sedam satova radi besprijekorno jest atmosfera. Kostimi su pažljivo dizajnirani, scenografija raskošna, a duh britanskog međuratnog razdoblja dočaran s očitim poštovanjem prema detaljima. Upravo taj vizualni sloj, uz snažna glumačka imena, čini seriju gledljivom čak i onda kada priča posustaje.
Vrijedi li gledati?
Sedam satova preporučuje se gledateljima koji vole periodne drame, estetski dotjerane produkcije i lagani krimi bez previše uznemiravanja. Ako, pak, tražite napet i domišljat kriminalistički triler koji će vas natjerati da pogledate još jednu epizodu duboko u noć, klasičnije adaptacije Agathe Christie vjerojatno će vas više zadovoljiti.
Satovi su tu — ali rijetko kad zaista kucaju.
Povezano: Novi Netflixov triler u kojem nitko nije nevin
