Mia je zarađivala snimajući ljubav za druge. Na njezinim su se fotografijama nizali parovi isprepletenih prstiju preko vintage stolova u kavanama, vješto bi uhvatila osmjehe pod ljetnim suncem čije se zrake probijaju kroz debelo platno šarenih suncobrana, sretne mladenke koje su barem na jedan dan postale princeze, nasmiješene majke koje u naručju čvrsto drže svoje malo čudo…

Često je koristila filtre koji bacaju srca u odraz naočala i boje čine toplijima, gotovo bajkovitima. Znala je prave kutove, svjetla, obradu u PhotoShopu – sve što ljubav čini fotogeničnom. I (možda) stvarnom.

Ali, unatoč sreći koja je iskakala iz svake snimljene fotografije, Mia nije vjerovala u čudo ljubavi. Uvijek je bila iza objektiva – na sigurnom, u zaklonu, tamo gdje se ne riskira, samo zabilježi trenutak i ide dalje, s punijom karticom u džepu i sljedećim klijentom na ionako podugačkom popisu.

Svijet kroz ružičaste filtre

Jednog sivog jutra, uz kavu iz plastične čaše koju si je brzinski pripremila izlazeći iz stana, dok je asfalt mirisao na vlagu nakon noćne kiše, sjela je na klupu u parku i rutinski pregledavala postavke fotoaparata. Baterija na pola, memorijska kartica gotovo puna fotografija prošlotjednog vjenčanja koje još mora obraditi i razviti, otisci isključivo njezinih prstiju. Pažnju joj je odjednom privukao novi filtar – True Love Mode. Otkud sad to u njezinom fotoaparatu? Pa oprema joj je oduvijek bila poput svetišta, bez suvišnih aplikacija, ažuriranja i bugova koje je redovito brisala. Odlučila ga je isprobati iz čiste znatiželje, misleći da se vjerojatno radi o nekom viralnom triku koji se ušuljao preko Wi-Fi ja. Ustala je s klupe, zgužvanu čašu bacila u obližnju kantu i objektiv svog fotoaparata usmjerila prema prolaznicima duž ulice. Većina ih je bila siva kao kišni oblaci koji su se nadvili nad grad, neki pastelni poput magle koja bi u večernjim satima obgrlila gradsku rasvjetu, rijetki ružičasti poput neonskog svjetla u kafiću na rubu grada, koje uporno treperi četiri slova – OPEN.

Istina u pikselima: True Love Mode

Hodala je ulicom gazeći svojim Martensicama po lokvama i sudarajući se s ljudima koji su nekamo žurili. Nije mogla odvojiti pogled od ekrana koji su ispunile pikselaste točkice. Što je sad to??? Ajme, što je to??? Ružičasta točka odjednom je označila djevojku koja je šetala s dečkom, ali zurila je u nepoznatu ženu koja je ulazila u poslovnu zgradu. Takav pogled, senzualan i vrišteći, nikada ne bi mogla uhvatiti u kadar jer traje samo sekundu. Sljedeći u nizu bio je muškarac koji otvara vrata automobila svojoj ženi. Siva točkica nadvila se iznad nje, a ružičasta iznad njega. Mia je gotovo mogla osjetiti njegovo žaljenje za bivšom djevojkom. Zatim prošlotjedni klijenti, oni savršeni za Instagram – ona s idealnom frizurom, on s osmijehom za oglašavanje – potpuno bez sjaja, kao da ih Mijina kamera odjednom jedina može vidjeti onakvima kakvi jesu kada ih nitko ne gleda: prazni, nezadovoljni, hladni, udaljeni…

Zastala je ispred poznatog kafića. Hitno joj treba još jedna kava. Staklo se zamaglilo od unutarnje topline i pare aparata za kavu. Ovoga jutra ni mirisi nisu bili milostivi prema njoj. Udahnula je mješavinu espressa, vlažnoga zraka, tinjajućih cigareta i slatkih kroasana s pistacijom, čokoladom i marmeladom od marelica koji su netom napustili toplinu pećnice i sada se hlade za nove goste. Tip za šankom – koji joj je uporno ponavljao za tebe, Mila, uobičajeni macchiato s malo šećera i više mlijeka, blagim podočnjacima od smjena koje počinju u šest ujutro i brzim osmijehom koji nikad ne traje dulje od narudžbe – prebacio je krpu preko ramena.

– Uobičajeni macchiato, Mila? – upitao ju je.

Inače bi mu, da je ovaj dan bio kao i svi drugi, iznova ponovila da, macchiato s malo šećera i više mlijeka, molim.

Dakle, uobičajeni. Stiže za minutu, Mila – odgovorio bi tip da se radilo o uobičajenom danu.

No, danas je samo kimnula glavom i zagledala se u njegovu podlakticu duž koje se pružala tetovaža sa simbolima krugova, trokuta i strelica. Na kažiprstu desne ruke nosio je srebrni prsten.

Koji je ono ludi filtar, pomislila je Mia. Tako je… bolno iskren.

Iz torbe je izvukla fotoaparat i zagledala se u ekran ne bi li još jednom pogledala netom snimljene fotografije. Ono što je ugledala ostavilo ju je bez daha – u odrazu stakla ona i tip za šankom, a između njih, ispunjena kapljicama kiše koje se kotrljaju niz prozor, ružičasta točka. Ne iznad njega, ne iznad nje, već negdje u sredini, neuhvatljiva, poput nečega što se događa bez plana. Fotoaparat se potom ugasio ostavljajući ekran praznim i sivim. Mia je kratko pogledala kroz prozor u kišovito jutro, pa u konobara koji je na crni tanjurić stavljao vrećicu smeđeg šećera. Ubacila je aparat u torbu i izašla bez pozdrava.

Trenuci koji se ne snimaju, već žive

Miji je posao išao svakako, samo ne dobro. Romantične fotografije pod svjetlima u parku, blistavi osmjesi, ruke koje se grle, sve joj je to ispadalo nekako sivo, jadno, prazno – uglavnom beživotno. Je li i prije bilo tako samo što ona to nije primjećivala? Filtar True Love Mode pokrenuo bi se u posve neočekivanim situacijama: kada bi se začuo smijeh na tržnici među mirisnim jabukama i sočnim kruškama, polusmiješak bi zatitrao na nečijem licu u supermarketu, pogledi bi se sreli na semaforu u jutarnjoj gužvi čekajući zeleno svjetlo… Da, taj je filtar, sada joj je bilo i više nego jasno, uništavao njezin dobro uhodani posao. Klijenti nisu bili zadovoljni fotografijama, prisiljavajući je da prekida snimanje i počinje ispočetka po stoti put. A Mia je izmišljala izgovore poput svjetlo nije dobro, kut snimanja ne odgovara ili proširit ću malo kadar. Još više od svega, prijeteći se nadvio nad njezinu sigurnu svakodnevicu u kojoj je sve bilo predvidivo: kut, svjetlo, filtri, plaćanje, sljedeći, molim.

U kafić na uglu svoje ulice nije kročila još od onog dana kada je na stolu ostavila neispijeni kremasti macchiato. Fotoaparat nije tjednima primila u ruke. Ugašen, gotovo zaboravljen na dnu njezine vrećaste torbe, kao da je brojio dane bez posla. A Mia nije željela iznova otvarati pukotinu u vlastitoj stvarnosti.

Jednog prohladnog predvečerja, dok se vraćala kući, ugledala ga je kroz staklo ukrašeno lažnim snježnim zvjezdicama koje su trebale zabijeliti Božić. Ne razmišljajući previše, odgurnula je vrata, ušla i sjela za svoj uobičajeni stol.

– Malo je kasno za uobičajeni macchiato, Mila? Ili nije?

Uvijek isti konobar stajao je ispred nje. Nikad se nije potrudila zapamtiti mu ime. Njegova bijela košulja zavrnutih rukava otkrivala je podlakticu prekrivenu tetovažom. Nije se ni obrijao već par dana.

– Mia – tiho je rekla.

– Što? – zbunjeno ju je pogledao.

– Zovem se Mia, ne Mila. A ti?

– Robi – kratko je odgovorio. – Čekaj… – rekao je i nestao za šankom.

Promatrala ga je dok je u veliku čašu slagao kockice leda, točio crveni Aperol, prosecco i mineralnu te rezao ploške naranče ubrane negdje na Siciliji. Iz torbe je izvukla fotoaparat. Držala ga je neko vrijeme u rukama, ali objektiv nije usmjerila prema Robiju. Ekran je bio siv. Neke trenutke nikada neće moći zabilježiti. Jednostavno ih mora odživjeti. A neki će pogledi uvijek trajati prekratko. Nasmiješila se sama sebi. Odlučila je – više neće snimati savršenstvo koje ne postoji. Koje nikada i nije postojalo.

– Uživaj! – nasmiješio se i spustio čašu ispred nje. – Znaš li da neke stvari ispadnu bolje kada ih nitko ne gleda?

Otpila je gutljaj gorkog Aperola.

– Nećeš mi se pridružiti, Robi? – upitala je.

– Hoću, Mia, večeras mi se ne žuri.

Povezano: Katarina Solomun: Susret na jezeru u noći Punog Mjeseca