Kažu mnogi da su djeca danas sve više nezahvalna. Zašto je to tako i kako izaći na kraj s time? Roditelji sve češće osjećaju kao da njihov trud prolazi nezapaženo, iako djeci pružaju više nego što su sami imali. I tu se otvara pitanje: jesu li djeca postala nezahvalnija ili smo ih mi naučili da se sve podrazumijeva?

Kakva su današnja djeca?

Sve češće u razgovorima s prijateljima i poznanicima čujem kako imaju verbalnih i odgojnih problema sa svojom djecom. Ona su puna nekih snova kojima teže i žele ih ostvariti, ali se tom ostvarenju ne posvećuju dovoljno. Od roditelja očekuju da odrade ono što bi zapravo trebala biti njihova odgovornost.

Mnogi od nas doista mnogo ulažu u odgoj i trude se. Pomno biramo sadržaje kojima želimo obogatiti život svog djeteta i to je svjesno roditeljstvo. Tu nema problema.

No, problemi nastaju kada ono što dobivaju počnu uzimati zdravo za gotovo, kao hranu kojom se hrane svaki dan. To se brzo zaboravlja, a u razgovorima se ponašaju kao da toga više nema, kao da to nije vrijedno. Njihovi apetiti su sve veći i veći. Idu bjesomučno i nezasitno po još više sadržaja kojima su bombardirani izvana. Nemaju unutarnjeg mira da sagledaju širu sliku i da budu realni i svjesni što sada oni u ovom trenutku imaju.

Što je stvarno njihova potreba?

Žele se ostvariti, ali često ni sami ne znaju kroz što. Zato u sebe trpaju informacije izvana poput junk hrane.

To su budući odrasli ljudi koje trebamo pripremiti za realan život. A realan život znači da znaš prepoznati što si sve do sada dobio, kako si do toga došao, tko ti je to omogućio i koliko si se u tome sam potrudio.

S čime si zadovoljan, a čime nisi? Što je to za čime još imaš potrebu? Treba li ti to sada ili će ti trebati tek u nekom budućem trenutku?

Mnogi odgovori na ova pitanja olakšali bi odnos roditelja i djece. No, oni to ne žele jer imaju osjećaj da im se nešto ne dozvoljava ili uskraćuje.

Gdje smo pogriješili?

Mi, današnji roditelji, kao djeca nismo imali ni približno toliko resursa kao oni danas. Nismo imali mogućnosti ostvariti većinu svojih želja, pa danas nastojimo svojoj djeci omogućiti ono što mi nismo imali.

U najboljoj namjeri, očito smo negdje pogriješili. Njihovi apetiti nikad nemaju kraja. Ne žele samo više, već žele i skuplje.

Čast iznimkama, skromnoj djeci kojih je danas manjina. Većina uopće ne razmišlja mogu li roditelji ostvariti njihove zahtjeve. Nemaju percepciju novca, troškova, niti pametne štednje.

Mi nismo bili podučavani o tome i u tom smjeru školovani, a kako vidimo, nisu ni oni danas. Novac se ne cijeni, a put do njega još manje. Malo njih razumije trud koji stoji iza zarade.

Zna se čak dogoditi da nezahvalna djeca umanjuju vrijednost roditeljskog obrazovanja i posla komentarima poput: Što ti vrijede te tvoje škole i fakulteti kad jedva spajamo kraj s krajem? A ipak, od tih istih roditelja očekuju da ih uzdržavaju. Umanjuju vrijednost našeg školovanja i našeg posla, a da pritom nemaju bolju ideju. S druge strane, opet od nas takvih očekuju da ih uzdržavamo.

Zašto su nezahvalna

Premalo je poštovanja koje smo mi imali prema svojim roditeljima. Kao da se ta čvrsta granica izgubila. Možda smo im željeli biti veći prijatelji nego što su naši roditelji bili nama, pa smo se tu poskliznuli.

Potrebno je ponovno uspostaviti vidljive granice, pojačati strogoću i odrediti vrlo čvrsta pravila, stav koji neće moći rušiti tako lako.

Previše emotivnosti i tolerancije odvelo nas je na ovo mjesto na kojem smo danas i s kojim nismo zadovoljni. Ako ćemo olako popuštati i ne suprotstavljati im se, jer smo poljuljanih stavova, onda ćemo takvu poruku i slati svojoj djeci.

Drugim riječima, učimo ih kakvi će biti kao odrasli: bez stava, uvijek udovoljavajući drugima, najmanje sebi, i spremni biti „dežurni potrčci“.

Želimo li to ili trebamo napokon okrenuti ploču? Možda bismo im trebali češće reći:

„Stani čvrsto s obje noge na zemlju. Okreni se oko sebe i pogledaj što sve imaš, a što ti zapravo treba. Što ćeš kad to dobiješ? Za što ti to treba? Kakva osoba želiš biti kad odrasteš?“

Možda bi im zaista trebali postavljati ovakva pitanja.  

A meni je ipak najdraža izreka koju volim koristiti, a može ih naučiti da ne trebaju samo tražiti, već i davati:

Ovu kolumnu možeš poslušati u audio formatu KLIKNI.

Povezano: Viralno, ali po koju cijenu? 10 TikTok trendova koji mogu biti pogubni