Postoji period u životu nekih osoba kada stagnacija više nije prolazna faza, nego stil življenja. Kada se problemi, brige i “loše okolnosti” pretvore u opravdanje za nečinjenje. I koliko god zvučalo paradoksalno – upravo ta nelagodna mjesta postaju zona sigurnosti. Tamo gdje se ništa ne mijenja, ali je sve poznato. Tamo gdje nema rizika, ali nema ni stvarnog života.

Kako prestati odgađati i napraviti prvi korak prema promjeni?

Ja je poznajem, a vjerojatno i vi poznajete osobu koja odgađa vlastite odluke, projekte, promjene – ne zato što ne zna što želi, nego ne uspijeva napraviti korak naprijed. Troši ogromnu energiju na planiranje, zamišljanje i osmišljavanje savršenog ishoda, ali prvi stvarni korak nikada ne napravi. Ideje postoje. Vizije su jasne. Planovi razrađeni do detalja. A onda – ništa. Pauza koja traje mjesecima, godinama. Snovi ostaju u zraku, dok vrijeme prolazi. Problemi i izazovi postaju „sigurnosna zona“ koja opravdava nečinjenje.

A kada im netko ponudi rješenje – dobronamjerno, s iskrenom željom da pomogne – često se povuku. Nastane tišina. Kao da promjena odjednom postane previše stvarna, previše konkretna. Želja postoji, ali bez spremnosti da se zaista krene. Kao da se očekuje da se život promijeni sam, da se problem riješi bez sudjelovanja. To je trenutak u kojem postaje jasno koliko se ta stagnacija učvrstila: ne zato što osoba ne zna što treba učiniti, nego zato što je navikla da ne čini ništa.

Ovisnost o poznatom kao iluzija sigurnosti

Posebno je bolno gledati žene koje ostaju u ovisnosti – emocionalnoj, financijskoj ili psihološkoj – jer im ta ovisnost daje privid prihvaćanja. „On me prihvaća takvu kakva jesam, pa zašto bih se mijenjala?“ „Okolnosti nisu idealne, pričekat ću.“

I tako prolazi vrijeme. Neprimjetno, tiho, ali neumoljivo. Snovi ostaju na čekanju. Nečinjenje se pretvara u rutinu. Energija se troši na zamišljanje i pripremu, projekti se nikada ne realiziraju, a obrazac stagnacije učvršćuje se. Problem, prepreka ili izazov – ono što bi trebalo biti poticaj postaje izgovor. Paraliziranost se uvlači u svaki kutak života. Navika se pretvara u identitet. A identitet u zatvor bez rešetki.

I ono najopasnije: Osoba počinje vjerovati da je to normalno. Ali nije.

Povezano: Saznajte kako podsvijest sabotira uspjeh

Stagnacija nije mir, to je tiho odustajanje

Prepoznati obrazac da problemi i izazovi postaju sigurnosna zona prvi je korak. To nije znak slabosti, već prilika za introspekciju: koliko energije trošimo na planiranje i razmišljanje, a koliko na stvarno djelovanje?

Svaka promjena počinje s prvim korakom. Već i najmanja promjena može otvoriti put. Dovoljno je zapisati jednu jasnu namjeru, odvojiti sat vremena za konkretnu akciju, dogovoriti prvi sastanak ili poslati poruku koja pokreće projekt. Svaka mala akcija pomiče nas iz zone stagnacije u stvaran život.

Najveća iluzija je da imaš vremena

Stagnacija izgleda kao sudbina, ali najčešće je navika. Navika koju možemo prekinuti. Jer život koji želimo neće doći po nas. On se gradi. Korak po korak. Dan po dan. A izbor da počneš – uvijek je tvoj.

Povezano: Kakav mentalni sklop, takav i život!