Nitko te ne pripremi na to da terapija može boljeti. Kreneš tražiti mir, a pronađeš nemir. Očekuješ olakšanje, a pojavi se bol koju si dugo skrivala. I kad se uhvatiš kako misliš „ne osjećam se bolje na terapiji“, znaj da to ne znači da nešto radiš pogrešno. Upravo tada, kad sve postane neugodno i teško, često počinje pravi proces ozdravljenja.
Ne osjećaš se bolje na psihoterapiji? Možda je to prvi znak da si na putu ozdravljenja. Jedna od najčešćih zabluda o psihoterapiji je da ćeš se odmah osjećati bolje. Da ćeš nakon prvih nekoliko susreta izaći lakša, smirenija, s jasnim odgovorima i planom kako dalje. Ali često se dogodi upravo suprotno – osjećaš se zbunjenije, ranjivije, ponekad čak i lošije nego prije. I to ne znači da terapija ne djeluje. Znači da se stari slojevi počinju odvezivati.
Godinama si potiskivala osjećaje da bi preživjela. Stvarala obrane, uloge, rutine koje su te štitile. Na terapiji ih počinješ skidati i zato se može činiti kao da gubiš tlo pod nogama. Ali zapravo, po prvi put staješ na vlastito tlo.
To je onaj paradoks ozdravljenja: prvi korak prema iscjeljenju često izgleda kao raspad. Jer tek kad prestaneš glumiti da si dobro, možeš početi graditi život u kojem ćeš zaista biti dobro.
U prvim tjednima terapije možeš osjećati više tuge, ljutnje, sumnji ili umora nego ranije. To ne znači da ideš unatrag, to znači da tvoja bol više nije zatrpana, nego napokon viđena.
Psihoterapija nije instant lijek, nego proces u kojem učiš kako postati sigurno mjesto sam sebi. A to ne nastaje preko noći. To raste polako, u tišini, kroz male trenutke u kojima iznova biraš sebe.
Zato, ako se ne osjećaš bolje, možda si upravo tamo gdje trebaš biti: na početku puta prema ozdravljenju. Ozdravljenje ne počinje kad nestane bol, nego kad prestaneš glumiti da je nema.
Povezano: Kako se pripremiti za prvi odlazak na psihoterapiju
