Ponekad se iza uredne vanjštine i funkcionalnosti skriva duboka emocionalna distanciranost. Ova priča iz terapijske prakse otkriva kako izgleda život kada nas emocije više štite nego povezuju – i što se događa kad se stakleni oklop počne topiti. Iz psihoterapijske škatuljice dijelim priču kako bi razumjeli sebe ili druge.
Slučaj iz prakse
Prikaz slučaja: “Stakleni oklop” – priča o distanciranom zaštitniku
Klijentica: Dina, 34 godine
Zanimanje: pravnica u korporativnom sektoru
Povod dolaska: osjećaj unutarnje praznine, nemogućnost stvaranja dubljih emocionalnih odnosa, povremene epizode tjeskobe i nesanice
Početak terapijskog procesa
Dina dolazi na terapiju s jasnom vanjskom strukturom: uredna, precizna, „ima sve posloženo“. Govori u trećem licu kad opisuje emocije: „Kad je netko tužan, on…“ Umjesto „ja“. Emocije su apstraktne, poput kategorija iz udžbenika. S partnerima, kaže, brzo prekida kada osjeti da „postaje previše“. Na poslu je savršena – ali u sebi nosi osjećaj da živi život poput vojnika, bez boja i bez istinske bliskosti.
Struktura obrane: Distancirani zaštitnik
Kako terapija napreduje, postaje jasno da je dominantni modus kroz koji Dina živi distancirani zaštitnik. Taj dio osobnosti preuzima vodstvo kada postoji i najmanja prijetnja emocionalnoj ranjivosti.
Emocije se „ugasnu“ – tijelo postaje napeto, govor suh, oči prazne.
U trenucima moguće bliskosti (npr. partner joj izrazi nježnost), Dina automatski mentalno „odlazi“. Ona ne prepoznaje potrebe – sve što se ne može racionalizirati, postaje „nebitno“ ili „pretjerano“.
Distancirani zaštitnik ju je godinama štitio – od boli, odbacivanja, nepredvidivosti.
Rani odnosi
Kroz imaginaciju, dolazimo do slika iz djetinjstva: otac hladan, distanciran, često sarkastičan, s komentarima poput Prestani plakati, nisi beba. Majka emocionalno preopterećena, fokusirana na preživljavanje, a ne na dječje potrebe.
Dina kao dijete rano nauči: Nitko neće doći smiriti me. Ako pokažem emocije – odbacit će me ili ismijati.
U tom kontekstu, distancirani zaštitnik nastaje kao nužna strategija. Kad god su emocije prijetile da je preplave, taj dio bi ih zamrznuo, intelektualizirao, odvojio je od boli.
Kroz vođene imaginacije, rad s unutarnjim djetetom i sigurnim mjestom, Dina uči:
- Prepoznavati kada distancirani zaštitnik preuzima.
- Postupno ostati u kontaktu s emocijama bez da ih isključi.
- Razviti zdrav odrasli dio koji može regulirati emocije umjesto da ih izbjegava.
Nakon godinu dana terapije, Dina izvještava da je prvi put dopustila partneru da vidi njezinu ranjivost, i da nije pobjegla nakon toga. I dalje osjeća automatski poriv da se „isključi“, ali sada ga može prepoznati, imenovati, i izabrati drugačije.
Distancirani zaštitnik nije neprijatelj – on postaje glas koji upozorava, ali više ne vodi život.
Distancirani zaštitnik (emocionalna distanciranost)
Distancirani zaštitnik nije znak hladnoće, nego trag nekadašnje emocionalne borbe za preživljavanje. Iva je naučila da zaštita može postojati i bez izolacije – da bliskost ne mora biti prijetnja, i da ranjivost nije slabost.
Povezano: Iza zatvorenih vrata psihoterapijskom savjetovališta
