Teror ljepote počinje ranije nego ikada. Osmogodišnjakinje plaču jer „nemaju ravan trbuh”, tinejdžerice se izgladnjuju kako bi stale u konfekcijski broj svojih Instagram uzora, a zrele žene i dalje nose iste nesigurnosti koje su prvi put osjetile u školskim klupama. Ovo je priča o djevojci koja je prestala ganjati savršenstvo, koja je shvatila da je već dovoljno dobra.
Valentina Sumpor zna to iz prve ruke. Još kao djevojčica, bila je odbačena – ne zbog onoga tko jeste, nego zbog onoga kako je izgledala. „Ne možemo biti najbolje prijateljice jer si veća od mene i ne možemo si posuđivati odjeću kao što to moraju moći najbolje prijateljice”, rečenica je koja je obilježila njeno djetinjstvo. U školskim klupama naučila je da tijelo može biti razlog srama, osude i samoće. No nije ostala zarobljena u toj priči.
Valentina nije samo preživjela taj pritisak – ona ga je razotkrila. Njezina knjiga Dovoljno dobra nije priručnik za mršavljenje, već snažan manifest samoprihvaćanja i ispružena ruka svim djevojčicama koje misle da su “prevelike da bi bile voljene” i svim ženama koje su godinama bile u ratu sa sobom. Ovo je priča o djevojčici koja je ostala sama u klupi – i o ženi koja je odlučila da više nikada neće biti sama sa sobom.
Tko je Valentina – ispod titula, slika i statusa
Možda je poznajete kao kolumnisticu čiji tekstovi izazivaju emocije. Možda ste je vidjeli na treninzima, možda vas je dotakla nekom objavom u kojoj ste prvi put čuli svoje misli kroz tuđe riječi. Ali tko je Valentina kada se isključe svi naslovi, etikete i društvene mreže?
„Kad bih se trebala opisati bez titula, rekla bih da sam osoba koja je predugo mislila da mora nešto postati da bi zavrijedila vlastitu ljubav i poštovanje. Po struci sam magistra ekonomije, po strasti spisateljica i fitness trenerica, ali ispod toga svega, ja sam ona cura koja je sjedila u klupi, uvlačila trbuh i pitala se: ‘Jesam li ja previše? Ili premalo?’“
Valentina ne krije da je njezin put bio sve samo ne ravan. Danas piše jer su je riječi nosile kad ništa drugo nije moglo. Vježba jer to tijelu pruža dostojanstvo, a govori – kad osjeti da netko sluša iznutra.
Pišem jer su me riječi spasile kad nisam znala kuda sa sobom. Vježbam jer je to najbolje što tijelu mogu pružati. A pričam kad osjetim da istina ima plodno tlo za pasti.
Valentina je prije svega djevojka koja je naučila voljeti sebe bez uvjeta. Više ne juri savršenstvom. Umjesto toga, uči živjeti s idejom koja zahtijeva više nježnosti nego truda:
„Ne vjerujem više i ne ganjam savršenu verziju sebe.
Vjerujem u dovoljno dobru.
I radim na tome da to ne bude samo misao nego praksa.“
Povezano: Premršava? Predebela? Tko smo mi da (si)sudimo?
O traumama, tijelu i tišini
Knjiga Valentinu vodi natrag – u razdoblje kad je vlastito tijelo postalo razlog srama, kad je odbacivanje ostavilo ranu koja dugo nije imala riječi. Danas, s odmakom i razumijevanjem, zna što bi poručila onoj djevojčici koja je mislila da mora smršavjeti da bi imala prijateljicu.
„Zagrlila bih je. Čvrsto.
Ali ne odmah. Prvo bih sjela pored nje, bez riječi, i ostala u tišini neko vrijeme. Jer znam da joj je bilo najgore upravo u toj tišini.“
Nakon tog zagrljaja, došle bi riječi koje bi razbile unutarnju krivnju:
Nisi ti problem. Nisi ti ta koju treba popravljati.
Ljudi koji te nisu znali voljeti – nisu dokaz da si nevoljiva. Oni su samo dokaz da nisi bila među svojima. Još.
Vrijednost, kaže, ne dolazi od tuđih pogleda ili prihvaćanja – dolazi iznutra, i ne traži dozvolu.
Znam da boli. Znam da bi sve dala da budeš tanka, prihvaćena. Ali tvoja vrijednost nije u konfekcijskom broju i tome da te netko prihvaća. Nije ni u broju prijatelja. Ti imaš svoje mjesto na ovom svijetu, pripada ti po rođenju, ne moraš ga ničim zaslužiti.
I naposljetku, šapat nade za onu malu djevojčicu – i sve koje se danas tako osjećaju:
„Znam da ti sad ne znači puno što ti to ja kažem.
Ali doći ćeš ti do dana kad ćeš to reći nekoj drugoj djevojčici.“
Veza s tijelom: od srama do poštovanja
Tijelo – prvi dom, ali i često prvo mjesto borbe. Valentina iskreno progovara o tome kako se njezin odnos prema vlastitom tijelu mijenjao kroz godine. Svaka faza nosila je drugačiju verziju nje same – i drugačije poglede u ogledalu. U ranim godinama, mnoge djevojke srame se svojeg tijela, no rijetke to znaju opisati ovako iskreno i ogoljeno. Kako izgleda životna transformacija kad prestanemo tijelo gledati kao projekt i počnemo ga doživljavati kao dom?
Autorica priznaje: Moja veza s tijelom bila je… naporna.
Tinejdžerske godine:
„To je bila veza sa sramom i stalnim skrivanjem.
Hodala sam pognutih ramena, rukave vukla preko dlanova.
Osjećala sam se preveliko, preglasno, preživo za svijet oko sebe.“
Dvadesete:
„Tada je to postala veza uvjetne ljubavi.
Voljela sam tijelo kad sam ga mogla kontrolirati – kad sam bila ‘u formi’.
Tada bih ga njegovala, mazila, pozirala s osmijehom.
Ali čim bi izašlo iz okvira…
Mrzila sam ga. Zatvarala se u sebe. Kažnjavala se.
Prejedala se, pa se previše bavila tjelovježbom kao da će se prejedanje tako poništiti. Neće.“
Danas:
„Reći ću ti iskreno: još uvijek se ponekad posvađamo. Moje tijelo i ja.
Ali sada znam – tijelo je tu da me nosi, ne da me definira.
Ne tražim više od njega da me voli nazad. Dovoljno je da diše, da je zdravo.“
„Biti dovoljno dobra”
Za Valentinu to danas znači birati sebe zato što znaš da zaslužuješ pažnju, brigu i ljubav. U toj promjeni pogleda – rađa se sloboda.
„To znači da mogu biti i ranjiva i snažna u istom danu – i znati da jedno ne poništava drugo. Znači da ne moram imati 9 % tjelesne masnoće da bih bila trenerica. Da ne moram proći testove da bih bila vrijedna ljubavi.“
Dovoljno dobra znači: ne popravljaš se da bi te voljeli – nego radiš na sebi jer se voliš. Brineš se za tijelo, um i ono što je za dušu dobro. Nekad je to hamburger, nekad trening, nekad penjanje na Sljeme, a nekad čaša vina s prijateljima ili dan proveden uz knjigu.
Izlazak iz začaranog kruga dijeta, kalorija i opsesije izgledom
Izlazak iz začaranog kruga dijeta, kalorija i opsesije izgledom nije bio jednostavan. Bila je usamljenija nego što bi voljela priznati. Napominje da kad žena prestane željeti biti manja, tiša, tanja – svijet joj ne plješće. Šapće joj da gubi kontrolu i da je takvu kakva je nikad neće prihvatiti.
„Meni su trebale godine da shvatim da nije kontrola ono što me spašava, nego nježnost. I da nije slabost kad sebi kažeš: ‘Ovo me boli. Ovo me umara. Dosta mi je.’“
Pisanje mi je bilo sidro. Papir me nikad nije osudio kad sam priznala da sam se opet prejela. U jednom trenutku prestala sam pisati kako da smršavim – i počela pisati zašto mislim da moram.
Tu se sve promijenilo.
Društvene mreže i pritisak savršenstva
U vremenu kada algoritmi diktiraju što znači biti „dovoljno dobra“, a filteri oblikuju stvarnost, pitali smo je koliko su društvene mreže pojačale taj osjećaj da nismo „dovoljno“?
„Jako puno. Ali nisu ga stvorile – samo su pojačale unutarnjeg kritičara. Kad imaš slab dan, a Instagram ti nudi žene koje u šest ujutro treniraju, piju matchu i izgledaju ‘spontano savršeno’ – lako se izgubiš. Ili još gore, povjeruješ da si ti jedina koja nije ‘u svom najboljem izdanju’. Ja više ne tražim potvrdu u tome.“
Pratim ljude koji su dovoljno hrabri da budu stvarni. Trudim se i sama to biti – makar to značilo da ponekad objavim nered bez filtera. A ponekad – ne objavim ništa.
Trenutak slabosti koji ju je probudio
Transformacije ne dolaze uvijek s velikim preokretima i dramatičnim riječima. Ponekad se dogode tiho, u trenutku kad dotaknemo dno. Baš takav bio je i njezin ključni trenutak kada je shvatila da više ne želi živjeti po pravilima koje nameće industrija ljepote.
„To nije bio trenutak pred ogledalom. Niti na vagi. Bio je to ponedjeljak popodne. Ležala sam na podu, kraj kreveta. Tijelo mi se treslo od iscrpljenosti, glava od srama jer ‘nisam ispoštovala kalorijski plan’. Osjećala sam se tupo. I onda je došlo: ‘Ne mogu više. Ne želim ovako više.’ To nije bio snažan trenutak. Bio je to trenutak slabosti. Ali me probudio.“
Poruka djevojčicama koje se ne osjećaju dovoljno dobre
Kada bi njezina knjiga mogla šaptati u uho svakoj djevojčici koja se osjeća kao da nije dovoljno dobra – ovo bi bile riječi koje bi htjela da ostanu u njima. I one koje želi da zauvijek zaborave.
Zapamtite:
– da niste same
– da ne morate biti jake svaki dan
– da je u redu ne znati tko ste još
– da imate pravo birati vlastita mjerila ljepote, snage i uspjeha.
Zaboravite:
– da se ljubav mora zaslužiti
– da „nije strašno“ kad vas nešto boli
– da je šutnja znak pristojnosti
– da ste premalo ili previše – jer to nije istina, samo tuđe ogledalo.
Što kad se javi glas sumnje
Valentina napominje da sumnja ne nestaje, da naučiš živjeti s njom – ali bez da joj daješ moć. Evo kako to izgleda u njezinom danu.
„Najčešće si kažem: ‘Ovo je stara rana koja opet progovara. Ovo nije istina – to je obrazac. Ne moraš vjerovati svemu što misliš.’ Naučila sam da moj mozak pretjeruje kad sam umorna ili ranjiva. Tada ne tražim istinu – tražim mekanost. Pa hodam. Pišem. Dišem. Dok se glas u glavi ne umori.“
Knjiga kao šapat istine
Za mnoge autorice prva knjiga je san o objavi, o publicitetu, o osjećaju da si nešto postigla. No za Valentinu, knjiga je nešto dublje, osobnije i ranjivije – više priznanje nego postignuće, više olakšanje nego trijumf.
„Knjiga za mene predstavlja sve ono što sam prešutjela kad sam trebala progovoriti. Predstavlja dan kada sam sjela za laptop i mislila si: ‘Idem to napisati kao da nitko neće pročitati. Pa ako netko i pročita – neka zna da nisam lagala. Možda nekoj ženi, curici pomogne razumijevanje i moje iskustvo.’“
Ova knjiga nije napisana da bi impresionirala – napisana je da bi oslobodila. I autoricu, i svaku čitateljicu koja se ikada osjećala izgubljeno u vlastitoj koži.
Ova moja knjiga je moj dokaz da se možeš izgubiti i opet pronaći, više puta iznova. Da nisi svoje greške. Da nisi ono što su drugi odlučili da jesi. I da kad napišeš svoju istinu – ona počne liječiti ne samo tebe, nego i druge.
I za kraj: Što bi poručila svakoj djevojčici koja trenutno sjedi sama u klupi?
Na kraju razgovora, zamolili smo je da se vrati u misli – onoj djevojčici koja je šutjela, skrivala se, jer je netko rekao da nije dovoljno dobra da bi bila prijateljica.
Evo što bi joj rekla danas:
„Znam da ti se sada čini da si sama jer nešto s tobom nije u redu. Ali nisi ti ta koja mora postati bolja da bi bila voljena. Ljudi koji te odbace jer nisi ono što im treba – ne znaju da ćeš jednog dana postati ono što nekome spašava dan samo jer postojiš.“
Ne pokušavaj se uklopiti ako znaš da se moraš saviti da bi stala. Nisi stvorena da budeš nečija sjena.
Knjigu možete naručiti na linku.
Pripremila: Marijana Glavaš
