Znamo li uopće što nam je bitno? Ili svaki dan rasipamo energiju na stvari koje nam sutra neće ništa značiti? Ako ne zastanemo i ne postavimo prava pitanja, vlastiti život pretvaramo u kaotičnu utrku bez cilja. Vrijeme je da razlikujemo bitno od nebitnog i da krenemo živjeti pametnije. Da shvatimo što je zaista naše, a što samo buka izvana.
Jeste li si ikada postavili pitanje što je to u vašem životu bitno, a što nebitno, onako na dnevnoj bazi? Zar nije to škakljiv problem oko kojeg se vrtimo svakodnevno? Kad biste uvijek znali odgovor na to pitanje, uštedjeli biste si mnogo vremena, a trud usmjerili baš tamo gdje je potrebno – na prave stvari. Rezultate koje biste dobivali bili bi vam neprocjenjivi. Je li to moguće?
Bitno – nebitno
Sve je nebitno, a bitno je samo ono čemu mi pridajemo značaj. Ono što je u našem fokusu. Što je u našem fokusu, obavijeno je našim emocijama i koncentrirano našim mislima, a ispunjeno je našom energijom.
Gledamo jedno – vidimo drugo
Onaj koji gleda i vidi – a ima nas mnogo – stvara mnoge poglede i gledišta. Svačije oči vide istu stvar na svoj način.
Ono što vidimo, naša je projekcija, bez obzira mislimo li da i drugi vide isto ili što bismo ih najradije natjerali da vide kao mi. Kako se brzo u tome razočaramo! Počinjemo vjerovati da je naš pogled na svijet najispravniji i spremni smo odmah ući u debatu.
Slika koju mi vidimo postaje naša priča. Ona ima svoj početak i kraj, ali ima i uzrok nastajanja o kojem ne razmišljamo. No, možemo se pitati zašto naša priča izgleda baš tako kako smo je osmislili ili zašto je baš takvu vidimo? Što nas je potaknulo da ju kreiramo baš na taj način?
Povezano: Životne slobode biramo i kreiramo sami
Naša priča – naša realnost
Svijet oko nas, ili informacije koje dolaze izvan nas, naša su realnost koju promatramo iz različitih kutova. Tako ga danas možemo vidjeti najtužnijeg i najružnijeg. Već sutra, kad se odmorimo i dozvolimo da se kockice u našim umovima poslože, možemo u njemu prepoznati priliku, novi put ili jednostavno rješenje nekog problema.
Vidimo li dobro?
Nije važno što gledamo, jer ono što vidimo uvijek je samo naša vlastita interpretacija, nikada stvarno stanje.
Jednu istu rečenicu možemo čuti na različite načine: možda nam se čini da je netko ironičan i da to radi namjerno, dok će druga osoba samo primiti informaciju bez ikakvog prosuđivanja.
Zamislite kako će te dvije osobe različito reagirati, razgovarati i ponašati se. Koju biste od njih radije željeli za svog sugovornika?
Jeste li se ikada zapitali zašto netko, pa i vi u nekim situacijama, postavlja pitanja o nečemu što je čuo, vidio ili o nečemu o čemu je već donio odluku, tražeći vaše mišljenje? Zar to nije smiješno, ako znamo da svi istu informaciju vidimo i čujemo na različite načine?
Ono što je nekome bitno, drugome može biti totalno nebitno. Možda vas je to nekada zasmetalo dok ste dijelili informaciju s nekim i pomislili čak kako vas ne poštuju, ne slušaju, ne doživljavaju ili ne vole. Možda.
Naše reakcije
Naše nas reakcije otkrivaju. Otkrivaju drugima koliko nam je nešto bitno i značajno. Otkrivaju kako doživljavamo svijet oko sebe. Upravo to nas razdvaja ili spaja. Kreira društva u kojima rado jesmo ili ih izbjegavamo. Nitko nije čudan, mada nam znaju biti – oni koji su različiti od nas. Oni koje nešto drugo interesira, a nas ne.
Ima nekih događaja za koje bi dali sve. Svaki sat svog vremena, neprospavane noći i zadnji atom snage, pa u takve stvari i ulažemo svoj trud. No, ima onih drugih za koje ne bi potrošili ni sekundu, pa taman da nam zato plaćaju.
Ne raspravljaj
Zato, ne upuštaj se u rasprave o stvarima koje su ti stvarno bitne, jer tuđa reakcija možda neće biti onakva kakvu očekuješ. Zbog toga možeš potisnuti vlastite ideje, planove, želje i napredak. Ako tražiš vanjski poticaj, a nemaš ga u sebi, nećeš ga ni dobiti. Da, vanjski poticaj može doći, ali sam i bez tvog poziva. Tada će ti biti potvrda da radiš nešto ispravno i nastavit ćeš jače. Ako nije, bit ćeš prisiljena nešto promijeniti.
Naravno, nemoj ni ti drugima rušiti snove, već im daj podršku kao polupitanje: „Ako je to tebi bitno, samo daj, nastavi i ne osvrći se.“
Svakodnevno
Evo nas i na kraju onog najslađeg. A što sa svakodnevicom u kojoj jurišamo kao plaćena vojska, netko pješke, a netko u limenim vozilima? Ima li tu spasa?
Ponekad me sama pomisao na sutrašnji dan ili cijeli tjedan uznemiri. Toliko obaveza čeka da ne znam čega bih se prije primila. A mogu li uopće i smijem li nešto izbaciti, ne želim ni razmišljati. Možda je najbolje da pobjegnem u krevet na spavanje ili da i dalje mrgodno hodam po kući.
Mnogo je stvari koje smatramo bitnima, ali često nisu zapravo važne nama, već se jednostavno smatraju bitnima. Kome? O tome bi se dalo raspravljati i razmišljati.
Zapravo znamo, a ako ne znamo, naučit ćemo, da su najbitnije one stvari koje su nama osobno bitne. Njih ćemo napraviti s guštom i bez puno uložene energije, i bit ćemo sretni. Samo tako možemo istinski služiti sebi i drugima. Kome treba iscrpljena osoba? Nikome, pa ni nama samima.
Zato ćemo bitne zadatke staviti na prvo mjesto u svakodnevnim obavezama, a ako imamo dovoljno mjesta, snage i energije napraviti prostora, onda ćemo se posvetiti i onim manje bitnim. Tako se to radi!
Kreće novi dan
Ne znam planirate li ili spontano krećete u dane pred vama. No, bez obzira na to, novi izazovi će vas čekati, neplanirani i nepoznati. Kako ćete ih dočekati, prihvatiti, interpretirati i kakav stav zauzeti, ovisi o pitanjima koja si postavljate:
Je li ovo danas bitno? Kome je bitno? Koliko bitno? Što ako ne učinim ništa? Što će se dogoditi? Ako je odgovor beznačajan, onda ovo nije bitna stvar.
Bez obzira što je sve oko nas naša projekcija obavijena našim mislima, emocijama i namjerama koje stvaramo i na temelju kojih donosimo odluke, trebamo biti svjesni kako naši pogledi na svijet jesu iskrivljena stvarnost, a kao takvi mogu nam pomoći da vidimo nešto iz bolje pozicije od drugih. No, moramo biti svjesni da to nije uvijek tako i zbog toga nam se događaju greške koje upravo govore o onome što nismo vidjeli.
Samo opušteno naprijed
Ova informacija nam pomaže da se korigiramo, promijenimo neke planove i strategije, odnosno načine izvedbe onoga što smo naumili. Možemo mijenjati i svoje stavove, mišljenja oko nečega, jer smo promijenili način pogleda na neke informacije svijeta u koji gledamo.
Zašto kažu da jedino možemo sebe mijenjati? Pa, jedino mi ono vani nepromjenljivo iskrivljavamo ili vidimo drugačije. Važno je znati da ono što gledamo nismo mi i nema veze s nama, mi tomu samo dajemo novi značaj. Zato nas zovu savršeno nesavršenim bićima.
Prihvaćanje onoga što jeste smiruje um, koji tada prepoznaje i osjeća što je za njega važno, dok nemirni umovi ne nalaze bitno, već nastavljaju trčati izgubljeni u mnoštvu.
Ovu kolumnu možete poslušati i u audio formatu. Kliknite ovdje.
Povezano: Zašto ne čujemo što nam se govori: Razumijevanje i nesporazumi u svakodnevnoj komunikaciji
