Kada nekome kažem da sam psihologinja, često osjetim trenutnu promjenu u odnosu. Pogled koji kratko pobjegne u stranu. Suptilan korak unatrag. Rečenice koje postaju pažljivije, odmjerene, kao da se svaka riječ izgovara pod povećalom. Kao da ljudi u sebi pomisle: “Hoće li me sada analizirati?” Upravo zato želim naglasiti nešto važno: tražiti pomoć nije slabost, to hrabrost. To je čin povjerenja i snage.
Živim i radim u manjoj sredini – onoj u kojoj „svi sve znaju” ili barem misle da znaju. I zato znam iz prve ruke koliko je teško iskreno reći: “Osjećam se loše. Nemam podršku. Osjećam tjeskobu. Ne mogu više sama.”
Jer i dalje, u 2025. godini, mnogi još vjeruju da kod psihologa „idu samo luđaci”. Zar ne?
Nitko neće podići obrvu ako imate dijabetes i redovito si dajete inzulin. Ili ako uzimate lijekove za visoki tlak. To je normalno. To je briga o zdravlju. Ali kad netko kaže da mu treba pomoć jer ne može zaspati od tjeskobe, osjeća se prazno danima, ne zna kako dalje – nastupa šutnja. Nelagoda. Ponekad čak i osuda.
Zašto?
Zašto je i dalje lakše priznati fizičku bol nego emocionalnu? Zašto je sasvim u redu što se netko „bori sa štitnjačom”, ali ne i s tugom, anksioznošću, nižim samopouzdanjem?
Ne, psihologu ne idu samo oni s problemima. Idu i oni koji žele više. Koji žele bolje. Koji žele postaviti granice, naučiti se zauzeti za sebe, izgraditi samopouzdanje. Idu i oni koji vode timove, projekte, obitelji – ne zato što su slomljeni, već zato što žele ostati u ravnoteži. Da bi sutra mogli dati više i bolje – sebi, timu, djeci, životu.
Snaga i odluka da prestaneš preživljavati i počneš živjeti
Psiholog ne postavlja dijagnozu na svakom koraku. Ponekad ti samo treba razgovor. Sigurno, nenametljivo mjesto na kojem možeš reći što te muči – ili čak ne moraš reći ništa. Postoji mnogo pristupa i metoda. Neki razgovori se vode bez riječi – kroz pitanja, uvide, smjernice koje pomažu da osvijestiš gdje si sada i kamo želiš ići.
U susretima s educiranim osobama, često dolazimo do novih spoznaja. Širiš vidike, vidiš mogućnosti koje ti ranije nisu bile dostupne. Shvatiš da čak i za situaciju koja se činila bezizlaznom – postoje tri različita rješenja. I ono najvažnije: ti sama biraš koje je najbolje za tebe.
Psiholozi ti pomažu da pobijediš strah od javnog nastupa. Da se pripremiš za važan razgovor. Da se usudiš letjeti avionom. Da otkriješ što želiš i kako do toga doći. Da budeš bolja verzija sebe – snažnija, samouvjerenija. I da naučiš kako reći “ne”, postaviš cilj, pronađeš svoj mir i otpustiš ono što te koči.
U manjim sredinama ta se ideja još probija kroz zidove predrasuda. Ali vremena se mijenjaju. I dobro je da je tako. Jer mentalno zdravlje NIJE manje važno od fizičkog. Zapravo, često je temelj svega.
Brinuti za sebe, potražiti podršku i preuzeti odgovornost za svoj život – nije znak slabosti. To je hrabrost. To je snaga i odluka da prestaneš preživljavati i počneš živjeti.
Odgovori su u tebi
Psiholog nije onaj koji će ti dati recept. On je netko tko će ti pomoći da pronađeš svoje odgovore. Da vidiš jasnije. Da makneš prepreke koje si možda sama postavila. Da se prisjetiš što sve jesi i što sve možeš. Jer svi mi imamo snagu u sebi. Svi imamo resurse. Svi imamo potencijal da mijenjamo svoj život i biramo ono najbolje za sebe.
Ako misliš da ne možeš sama, ako ti treba netko da ti pruži ruku i pomogne se uspeti na stepenicu više – ne boj se potražiti stručnu pomoć. Jer to nije slabost. To je tvoj prvi korak prema sebi. Prema svom miru. Prema životu koji zaslužuješ.
Povezano: “Ali to je najbolje za nju/njega…” – Ili kako jedno pitanje može promijeniti sve
