Moć pozitivne motivacije ili kako je Bono postao član naše obitelji

0

Otkad znam za sebe, želim psa. No, moji su mi lijepo objasnili da prvo moram ‘narasti’ da bih se mogla samostalno brinuti o drugom živom biću. Pas znači svakodnevnu obvezu. Morat ću ga šetati, hraniti, češljati, odgajati, voditi veterinaru, brinuti za njega kad je bolestan, plaćati troškove hrane, posjeta veterinaru i svih stvari koje mu budu potrebne. Istina. I zato sam čekala da ‘narastem’. Nisam znala kada će to biti pa sam čekala. Dotad sam organizirala nekoliko humanitarnih akcija za napuštene pse i mačke te se družila sa susjedovom kujicom.

Kada sam navršila 18, moj deda je vodio svoju borbu s uznapredovalim rakom pluća. Za šest mjeseci nas je napustio, a dio moje duše je otišao s njim. Doslovno. Isplakala sam suza i suza, budila se po noći i bila duboko razočarana liječnikom koji se nije adekvatno brinuo za njega, koji ga nije čuo… Bila sam ljuta i bijesna na naš sustav koji drugačije tretira ljude s obzirom na spol i godine.

Tada je počelo moje buđenje.

Tko sam ja? Kakav je ovo svijet i koja je moja zadaća ovdje?

Da bih vratila dio sebe, shvatila sam da moram preokrenuti svoj život naglavačke. Trebala sam veliku promjenu. Svi smo ju trebali. U tom trenutku se moja intuicija osnažila. Postala je tako glasna i doslovno je vrištala da se pokrenem te da je otvaranje vrata mog života za psa – sad ili nikad.

Strah me gotovo paralizirao. Ja? Zar ja to mogu? Sada znam da su to uobičajene zamke uma koji se uvijek opire promjeni, a da je strah samo znak da se u toj situaciji nalazi ‘ključ’, neka važna lekcija koju moja duša mora proći u ovom životu. Došlo je vrijeme da u moj život ušeta pas.

Kraj četvrtog razreda i priprema za prijemni ispit su se opasno približili, ali ja sam imala plan. Upisat ću željeni fakultet. Upisat ću željeni smjer na željenom fakultetu. Na listi s rezultatima prijemnog ću biti među prvih 10% najboljih studenata. I dobit ću državnu stipendiju. Petsto kuna mjesečno. Imat ću za hranu i sve. Mogu ja to.

A tada je krenula realizacija. Učila sam hodajući po sobi, kuhinji, hodniku. Učila sam sjedeći ili ležeći na podu ili krevetu. Pa čak i dok sam visila s glavom naopačke s dvosjeda. Učila sam po 8 do 10 sati dnevno. Crtala mentalne mape, obične crteže, tablice, popise. Rješavala zadatke. Odlazila na gradske pripreme subotom. Molila sve svoje ukućane da me ispituju i nadgledaju. Izrađivala plakate i lijepila ih po sobi. Fizika, biologija i kemija su svima izlazile na uši. Bilo je teško. I zato sam svaku večer, tijekom tih mjesec i pol, provodila po sat vremena gledajući oglase na svim mogućim stranicama koje su oglašavale pse koji traže dom. Zamišljala sam kako šećemo zajedno. Birala sam ogrlice, lajnice, dekice, hranu… To je bio moj odmor. To je bila moja pozitivna motivacija. Cijelo to vrijeme.

A onda je došao i prošao prijemni. Čekanje rezultata. Odlazak na prijemni za drugi fakultet tek toliko da moji budu mirni. Baka je išla sa mnom. Dok smo čekale da me prozovu, mama je javila da sam u prvih 10% na listi s rezultatima i da ne može vjerovati. Baka i ja smo bile sretne i konačno smo odahnule. Tada sam bezbrižno otišla napisati taj drugi prijemni. I naravno, i tamo bila u prvih 10%. To vam je moć pozitivnog mišljenja u praksi! 🙂

Kada smo došle kući, napokon sam se odvažila baki otkriti svoj plan i pitati ju za dopuštenje da nabavim psa. Odgovor je bio potvrdan! Onda sam pitala ima li kakvih želja što se tiče spola i pasmine, na što je ona rekla samo: „Znaš, lijepi su mi oni koji vuku sanjke, kako se ono zovu?“. Haskiji, ni više ni manje. Sjetila sam se da sam vidjela jedan oglas čiji je naslov bio ‘veseli psići traže dom’, a majka tih štenaca je bila mješanka haskija i njemačkog ovčara. Pitala sam ju što kaže na mješance, a ona je samo dodala: „Oni su ti ionako otporniji na sve“.

Dan nakon upisa na faks, cijela delegacija je otišla ‘samo pogledati te štence’. Mama, tata i sestra su stajali iza mene, a ja sam čučnula među njih. Dva štenca su došla odmah. Dva brata. ‘Nek oni biraju’ – pomislila sam tada.  “‘Ali, oba su tu, kako da prepoznam svog?”,  mučilo me to, dok na glavi jednog od njih nisam primijetila crnu točku. Haha!

„To je taj!“, okrenula sam se da svojima obznanim sretnu vijest, no oni su nekako već znali da je to on. Nisam mogla vjerovati.

Taj dan smo obavili kupovinu svega što jedno štene treba, a onda smo drugo jutro tetka, sestra i ja došle po njega.

Ljeto 2009. Ljeto koje ću zapamtiti po važnoj lekciji:

Pozitivna motivacija, odnosno bilo kakav oblik nagrade za uložen trud, višestruko će povećati našu efikasnost, raspirivati entuzijazam i onda kada nam se čini da je teško i da dalje ne možemo, a sreća koja nas obuzme pri samoj pomisli na nju, držat će nam mozak u znatno opuštenijem stanju te nam omogućiti lakše i bolje zapamćivanje i povezivanje naučenih sadržaja.

P.S. A kako je pas dobio ime?

BonoTe godine je U2 došao u Zagreb, no pošto sam odlučila ušteđevinu potrošiti na pseću hranu, cijepljenje i čipiranje, oni su nekako ostali po strani. A sestra je predložila da se onda pas zove Bono.

Moram priznati da to ime nije bilo ni na jednoj listi imena koje sam ‘planirala’, pa sam odlučila pitati njega. „Bono?“, zazvala sam ga i okrenuo se. Čak mu je i pristajalo.

A onda mi je sinulo. Bono znači ‘sve dobro’.

Ime je savršeno. I ostaje.

U tom životnom razdoblju, punog boli, gubitka i velikih promjena, zaista mi je trebalo sve dobro ovoga svijeta. Tog trena još nisam mogla niti sanjati da je to ‘sve dobro ovoga svijeta’ zaista došlo i da šeće ispred mene na svoje četiri šapice. Nisam mogla niti sanjati čemu će me moj Bono sve naučiti.

Zahvalna sam mu cijelim svojim srcem.

Što Iva Štefančić kaže o sebi?!

Rođena sam 14. travnja 1991. u Zagrebu, a 2014. sam diplomirala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu kao magistra edukacije biologije i kemije. Radila sam u dvije osnovne i jednoj srednjoj školi na zamjenama, a trenutno sam nezaposlena. Od nabavke psa kreće moje učenje o teoriji učenja kod pasa te novijim metodama rada sa psima koji isključuju prisilu – gdje u praksi vidim kolika je moć pozitivne motivacije te ju od tog trenutka primjenjujem i na sebi i svojim učenicima s izvrsnim rezultatima. Tu sam došla u kontakt s Igorom Gaćešom, savjetnikom za ponašanje pasa, koji nam je u početku bio instruktur, a kasnije sam kod njega povremeno i asistirala u radu sa štencima i psima s problemima u ponašanju. Zatim se ta suradnja nastavila i kroz Udrugu Psi pomagači – a onda sam to sve ponovno spojila i sa svojim poslom kako bih o svemu detaljnije upoznala i svoje učenike. Kroz svoj rad, uočila sam potrebu da naučim nešto više o aromaterapiji te djeci pokažem praktičnu (zdravu) primjenu znanja biologije i kemije za njihov svakodnevni život. Inače, sve što radim gledam kroz prizmu uma, duha i tijela jer su me određeni tužni događaji u životu potaknuli da naučim više o epigenetici, holističkoj medicini, psihologiji i duhovnosti. Volim prirodu, biljke i životinje, planinarenje, trčanje, duge šetnje i ples.

Posjetite Ivin blog: Link

Share.

Leave A Reply

four × 2 =