Zašto nam je teško mijenjati one stvari u životu koje nam se ne sviđaju? Donosimo iste „pogrešne“ odluke, ustrajemo u odnosima koji nas ne zadovoljavaju ili nam se stalno ponavljaju iste situacije na svakom novom poslu koji promijenimo. Možda se uopće ne usudimo nešto poduzeti jer duboko u sebi osjećamo zašto se bojimo promjena, pa se ono što smatramo pokušajem zaokreta vrlo brzo pokaže samo kao varijacija naše „stare priče“. Iza toga stoji kombinacija biologije, psihologije i sistemskih utjecaja kojih uglavnom nismo svjesni.

1. Mozak bira poznato, a ne ono što je nužno dobro za nas

Primarna funkcija mozga jest da nas štiti, a ne da nas usreći. Zato bira ono što mu je poznato, čak i kada to znači ostajanje u nečemu što nas ne zadovoljava. Promjena za mozak predstavlja potencijalnu prijetnju zbog čega često ostajemo u odnosima koji nas ne ispunjavaju, odgađamo odluke koje znamo da trebamo donijeti i vraćamo se starim obrascima. Poznato je sigurno čak i kad nije dobro i zato smo skloni ostati u poznatim situacijama jer su predvidljive.

Promjena, s druge strane, aktivira sustave za detekciju prijetnje u mozgu, osobito amigdalu koja je zadužena za emocije i čija je uloga reagirati na neizvjesnost kao potencijalnu opasnost. Zbog toga nezadovoljavajuću poznatu situaciju doživljavamo kao sigurnu, a novu i nepoznatu situaciju, koja je razumski bolja, rizičnom. Zadržavamo status quo u životu zato što nam je poznat, a ne zato što smo zadovoljni njime.

2. Navike upravljaju ponašanjem

Velik dio naših reakcija nije svjestan, nego automatiziran. Jednom kada se obrazac ponovi dovoljno puta, mozak ga „sprema” kao zadanu opciju. I onda reagiramo gotovo bez razmišljanja jer to štedi energiju, a mozak voli ići linijom manjeg otpora. Reakcije su automatske i zahtijevaju minimum svjesnog napora. Zato nam je često teško uopće razumjeti zašto se bojimo promjena i kako nastaje taj nevidljivi otpor kada se ipak odlučimo da želimo zaokret.

3. Dopamin nagrađuje nadu

Dopamin je kemijska tvar u mozgu koju se vezuje uz motivaciju i osjećaj zadovoljstva zbog nekog postignuća. Međutim, dopamin raste i kad nešto očekujemo, posebno ako je ishod neizvjestan. Tako se učvršćuju obrasci ponašanja (navike) i emocionalne vezanosti koje prate nepredvidive nagrade. Zato nam je teško napustiti: toplo-hladne odnose u kojima se druga osoba prema nama ponaša dobro svako toliko (posebno vrijedi za partnerske odnose), situacije u kojima se trud samo ponekad isplati ili u kojima stalno čekamo željeno priznanje ili promjenu. To su sve one situacije u kojima su stvari uglavnom loše. Ipak, ponekad budu dobre, i to taman toliko da želimo ustrajati. Dopamin podržava nadu u sljedeći dobar trenutak, pozitivan ishod ili nečiju promjenu ponašanja, zbog čega, čak i kad racionalno znamo da netko ili nešto nije dobro za nas, svejedno ostajemo emotivno vezani.

4. Emocije često nadglasaju razum

Još jednom ću ponoviti da iako racionalno znamo što je dobro za nas, odluke često donosimo na temelju emocija. Zašto? Kad smo pod utjecajem emocija, odnosno u situacijama koje su za nas emocionalno intenzivne (npr. sukob, strah od gubitka, osjećaj odbacivanja), aktivira se amigdala u limbičkom sustavu – dio mozga zadužen za emocije i preživljavanje. On donosi odluke brže nego prefrontalni korteks koji je odgovoran za racionalno razmišljanje. Cijena te brzine je da ne zahvaća sve relevantne informacije koje su dostupne, nego one koje bi mogle biti ugrožavajuće. Rezultat te brze procjene opasnosti je sužen fokus, tijelo u stanju borbe, bijega ili smrzavanja i zanemarivanje dugoročnih posljedica. Reagiramo impulzivno, obrambeno, automatski – biramo ono što nam je poznato i ono što nam donosi kratkoročno olakšanje.

5. Strah od gubitka drži nas na mjestu

Strah je emocija koja ima iznimno veliki utjecaj na naše odluke i ponašanje. Strah od samoće, pogreške, odbacivanja, nepoznatog ili neuspjeha često je suptilno prerušen u odugovlačenje i odgađanje. Umjesto da kažemo da se bojimo nečega, reći ćemo da trebamo još malo vremena. Ili da nije pravi trenutak. Ili ćemo se preispitivati jer nas podsvijest blokira i skriva stvarni razlog zašto se bojimo promjena, pa zaključujemo da možda ovo što imamo trenutno i nije tako loše kao što se čini.

Ljudi prirodno više žele izbjeći gubitak, nego ostvariti dobitak. Zato ostajemo u lošem odnosu jer se bojimo samoće. Ostajemo na poslu koji nas iscrpljuje jer se bojimo neuspjeha. Promjena često izgleda kao gubitak, čak i kada zapravo vodi prema nečemu boljem. Ne kaže se bez razloga da moramo napustiti nešto postojeće kako bismo napravili mjesto za nešto novo u svom životu. Ili da naše staro „ja“ mora umrijeti da bi se novo „ja“ moglo roditi. Strah je zaslužan za to što čak i pozitivnu promjenu doživljavamo kao gubitak sigurnosti, kontrole ili identiteta i biramo sigurnu nelagodu umjesto nesigurne slobode.

6. Identitet – tko sam ja?

U psihologiji se identitet najčešće definira kao relativno stabilan, ali promjenjiv osjećaj koji gajimo o tome tko smo. Predstavlja skup uvjerenja, vrijednosti, uloga, sjećanja i doživljaja koji nam daju osjećaj kontinuiteta i unutarnje koherentnosti kroz vrijeme. Oblikuje se tijekom djetinjstva, a ponajviše u adolescenciji. Jedan od najdubljih razloga zašto teško mijenjamo određena ponašanja jest taj što oni čine dio našeg identiteta. Kad smo godinama osoba koja daje više nego što dobiva, uvijek „razumije” i opravdava druge, ostaje i kad je teško, dobro podnosi stres i „može potegnuti“, onda to više nije samo obrazac ponašanja u određenim situacijama, nego postaje odgovor na pitanje: „Tko sam ja?”.

Kada je neki identitet formiran, onda ga i naša biologija počne dosljedno štititi. Zbog toga ne donosimo uvijek najbolje odluke za sebe s obzirom na objektivne okolnosti, nego one koje potvrđuju postojeću sliku o sebi. Biramo ponašanja koja su u skladu s našim identitetom i nesvjesno odbijamo promjene koje bi ga dovele u pitanje. Pokušaj mijenjanja nekog ustaljenog obrasca ponašanja može biti popraćen osjećajem krivnje, nelagode i preispitivanja kako će to drugi doživjeti. Jer to nije samo „ovaj put ću drugačije postupiti“, nego ujedno i istraživanje identiteta koji nam je nepoznat. Zato učenje o tome zašto se bojimo promjena i otpuštanje starog identiteta zahtijeva kapacitet nošenja s nelagodom svaki put kad odlučimo i postupimo drugačije nego prije, dosljedno biranje novih obrazaca ponašanja i hrabrost da kroz takve male korake redefiniramo tko smo.

7. Sistemske upletenosti

Primjena sistemskih ili obiteljskih konstelacija kao metode osobnog razvoja otkriva da je naša potreba za pripadanjem i odanošću našoj obitelji izraženija od potrebe za srećom. Kao dijete, a kasnije i odrasla osoba, nesvjesno se držimo uvjerenja da je bolje da patimo i budemo povezani sa svojom obitelji, nego da budemo dobro, ali zato odvojeni.

Kako to izgleda u životu?

• Ostajemo u nezadovoljavajućem i iscrpljujućem odnosu jer je i naša majka ili baka „trpjela” svog partnera.
• Biramo emocionalno nedostupne partner(ic)e jer je to poznata dinamika iz djetinjstva.
• Sabotiramo vlastiti uspjeh neodlučnošću ili odgađanjem jer netko u obitelji nije imao priliku uspjeti.
• „Volimo“ svoje probleme jer volimo svoju obitelj.

Zato promjena ponekad izaziva čudan osjećaj krivnje. Kad činimo nešto dobro za sebe imamo dojam kao da „izdajemo” nekoga ili nešto. U konstelacijama dobivamo jasne uvide gdje smo i s kim povezani na taj, za nas ograničavajući način, što nam pruža mogućnost da ga se oslobodimo.

Kako nadvladati otpore i zašto je taj proces toliko izazovan?

Iako nam se čini da „samo“ trebamo promijeniti svoju reakciju, u praksi se pitanje kako promijeniti život pretvara u ozbiljan posao koji moramo odraditi na biološkoj i psihološkoj razini. Mijenjamo neuronske obrasce (dakle, način funkcioniranja mozga), emocionalne reakcije (svjesno upravljamo emocijama), osjećaj sigurnosti (direktno izazivamo evolucijske mehanizme preživljavanja), a kroz konstelacije i pronalazimo svoje pravo mjesto u obiteljskom sistemu.

Ako se dublje zagledamo u to zašto se bojimo promjena, uvidjet ćemo da će se transformacija dogoditi tek kada si dopustimo:

1. Prepoznati obrazac bez osuđivanja – samo razumijevanje razloga zašto nešto radimo smanjuje vjerojatnost automatske reakcije.

2. Uvoditi male promjene – sposobnost mozga za promjenu bit će veća, a otpor manji što su željene promjene manje.

3. Izdržati nelagodu kroz svjesno upravljanje emocijama tijekom promjene – ciljane tehnike disanja ili druge tehnike mindfulnessa pomažu „smiriti” limbički sustav.

4. Dosljedno ponavljati novo ponašanje – ponavljanje utvrđuje nove neuronske puteve i pridonosi njihovoj automatizaciji u budućnosti.

5. Preispitati postojeću sliku o sebi (identitet) – dopustiti si svjesno mijenjati one aspekte identiteta koji nas ograničavaju u osobnom rastu i postizanju dobrobiti. 

Povezano: Kako traume prošlosti oblikuju našu stvarnost