Kadgod mi se ista vrsta ponašanja pojavi kod nekoliko klijenata zaredom, osjećam potrebu da o tome malo pričam.

Ili pišem.

Protekli tjedan mi se dogodilo da je nekoliko klijenata započelo naše druženje izjavom da im je dosadno. Jedan klijent nakon cjelodnevnih obveza, kad se vrati doma, igra video igrice.

Nervoza kada postavim pitanja. Preskakanje s teme na temu. Priče se brzo počinju odmotavati.
Malo zašutim i pustim da se priča sama ispriča.

I ispriča se.

Jedan klijent je uspješan poduzetnik već više od jednog desetljeća. Ima dvije firme. Jedna je tu u Hrvatskoj, druga je u inozemstvu. Ostvaruje ogroman prihod. Kupuje sve što se može kupiti novcem koji je zaradio svojim radom. Mlad. Svaka čast. Kada ovako ispričate, pomislili biste da ima sve. Sretan! Kada sjedim s njim i gledam ga, vidim neku tugu koja kao da pita: “Jesam li vrijedan i da li je sve u redu sa mnom?”

Istaknuo je da ne zna kako sam ga nagovorila da se otvori, da to do sada nikome nije rekao.
“O tome nemam s kim razgovarati. Vi ste prvi koji me slušate. Nemam curu. Sam sam već nekoliko godina. Druženje s rodbinom i prijateljima me umara. Uvijek se priča samo o politici. Želio bih nešto više od toga. Putovao bih, ali nemam s kim. Dečki iz mog društva pričaju uglavnom o nogometu ili o nekoj novoj curi koju imaju. Ja bih volio da možemo razgovarati o tome kako uopće prići nekoj djevojci, a da te ne odbije. Volio bih da mogu ispričati probleme koje imam, ovako kao što vama pričam, ali u mom društvu se o tome ne razgovara.”

Ovo je samo jedan od primjera. Zaglavili smo negdje između svega onoga što su nam govorili doma, u školi i u društvu o tome kakva je uloga muškarca, a kakva žene i onoga što bismo htjeli i mogli u našim međusobnim odnosima. Strah da će nam se netko smijati ako kažemo što zaista želimo, da će nam se netko rugati ako pokažemo svoje osjećaje, da će nas napustiti ako pokažemo da smo ranjivi je duboko ukorijenjen.

Vrlo je važno znati da nismo jedini! Oko nas su ljudi koji su sigurno barem jednom u životu osjetili i doživjeli bol koju mi sada osjećamo, bili u situaciji u kojoj se mi sami danas nalazimo, imali iste probleme koje mi sada proživljavamo.

Znajte, nije dosada, nego osjećaj da smo neshvaćeni. Nije dosada, nego nedostatak stvarne i istinske bliskosti s drugim ljudskim bićem. Nije dosada, nego pokazatelj koliko smo izgubili vezu s našim srcem i stvarnim željama i potrebama.

A onda i s ljudima oko sebe.

Svima vama mogu savjetovati samo jednu stvar: počnite pričati o tome što vas muči!!
Kada kažete da nemate s kim o tome pričati, to nema veze s prijateljima, rodbinom, dečkima,… onom drugom stranom. Ima veze s vama i vašim strahom da pokažete svoju ranjivost i izložite se mogućnosti da budete ismijani.

Potrebno je puno vremena da se promijeni dugogodišnje učenje i usvojena uvjerenja o tome kako “ne treba druge zamarati svojim problemima” ili “druge ne zanimaju moji problemi”. Ali ako zaista želite pronaći nekoga s kim ćete biti bliski, onda morate biti spremni na mijenjanje ustaljenih vjerovanja, načina razmišljanja i obrazaca ponašanja.

Nije lako, ali je moguće!!
I ne brinite!! S vama je SVE U SAVRŠENOM redu!!

Foto: Janko Ferlic, Pexels

Autorica: Darinka Bertović
Certificirana aromaterapeutkinja i holistička terapeutkinja