Muško-ženska prijateljstva – kako da ne…

0

Dakle, za ovu kolumnu sam se spremala od početka pisanja. Slušala sam priče, čitala članke, nagutala se knjiga, objavljivala ankete on-line, i znate što? Nisam ništa novo saznala.

 

Kategorije muško-ženskih prijateljstava

Kad uopće želimo razgovarati o ovoj temi, mislim da je važno odrediti što za koga predstavlja pojam prijateljstva. Za mene osobno postoji više vrsta prijateljstava.

 

Prijateljstvo iz djetinjstva

Prijateljstvo iz djetinjstva – najdugovječnija pojava u životu čovjeka. U mom slučaju to su ljudi koje ne viđam i ne čujem često pa mi je svaki susret s njima povratak u te bezbrižne dane djetinjstva.

Zanimljivo je da je veliki broj mojih prijatelja iz djetinjstva uspio u životu. To su ljudi na visokim pozicijama, ugledni akademski građani, uspješni poslovni ljudi i inovatori, ali ja se uz njih osjećam onako kako sam se osjećala kad smo zajedno išli u školu. Moja emocija prema njima nije se promijenila, i svakome od njih i danas imam muda stisnut čvrgu ili podsjetiti ih kako smo zvonili na sva zvona portafona u okolnim zgradama i bježali ko ludi u nadi da nas nitko neće vidjeti.

Moja prijateljstva iz djetinjstva obnovljena su tek pojavom društvenih mreža, jer sam odlaskom s kvarta izgubila kontakt s većinom ekipe. Zato, hvala društvenim mrežama.

E sad, dečki s kojima sam se tada družila, danas ozbiljni muškarci, toliko su se promijenili, tako da nisam sigurna bi li s njima i danas zvonila po portafonima. Da, ja sam u stanju to napraviti i danas. Istina, bilo je tada nekih simpatija, ali i na njih sam naletjela u tom svijetu interneta. Sad sam zahvalna što sam preselila iz kvarta, a vjerujem da su i oni, jer ovakvu pojavu kao ja, teško je pratiti.

 

Prijateljstva s posla

Kao što već znate „Gdje kruha zarađujem, kur.a ne tražim“, tako da tu postoji potencijal za prijateljstvo. Iako, budimo realni, sve su to veze zbog neke koristi. U svojih preko 20 godina staža, mogu reći da sam stekla možda 5 ljudi koje sam upoznala kroz posao i da ih mogu nazvati prijateljima. Ne znam jesu li to baš takva prijateljstva da bi u slučaju nužde dala svoj zdravi bubreg da im spasim život, a ja ću živjeti s ovim drugim koji na pola radi, ali riječ je o dobrim dečkima.

Ponekad čak ta prijateljstva nazivamo „prijateljstvom s povlasticama“ iz razloga što bi recimo ostala u uredu duže da odradim neki posao za njih ili bi preko vikenda riješila nešto što inače ne rješavam. Isto tako znam da kad mene put nanese u njihov kraj, mogu računati na pomoć ako zapnem u bilo kakvoj situaciji. No, uglavnom nastojim sa svima imati takav odnos, jer sam jedna od onih budala koja želi svima ugoditi pa dođem doma ko preparirana mačka i nemam ni volje ni živaca za život koji me iza mojih plavih vrata očekuje. Pogrešno, znam. Dakle, ova vrsta prijateljstva je moguća. Bar u mom slučaju.

 

Prijateljstva iz susjedstva

Joj, komšiluk. To je lepeza priča o kojoj bi mogla danima pričati. Mi koji živimo u zgradama, koje su zapravo prave košnice i najgora odluka za život nekome kao ja, moramo izgraditi poseban sklop u glavi. On-off switch. To je ono što nam treba. U masi ljudi koji žive u tim svojim malim gajbicama nerijetko izroni neka zanimljiva faca s kojom možeš lijepo popričati, pa čak i popiti kavicu u lokalnom kafiću.

Neupitno je da smo mi svi društvena bića i da se trebamo i moramo družiti, ali jednako tako je činjenica i da možemo birati s kime ćemo se družiti. I sad u tom filteru ljudi iskoči pokoji lik koji je zanimljiv. Na moju nesreću, takvi likovi nemaju vremena ni za svoje obaveze, a kamo li provoditi vrijeme na kavi kad ja nađem vremena. Dakle, košnica. Koma.

Po iskustvima koja sam skupljala prije pisanja ove kolumne, ni u ovakvim prijateljstvima se ne razvijaju veze, što zbog blizine života (što ako se zeznu, pa će se morati gledati svaki dan i nakon prekida), što zbog Google baba koje vire iza zavjesa i samo čekaju da zakuhaju priču. Dakle, i ovo je nevino.

 

Slučajna prijateljstva

E to već može biti zabavno. Ova prijateljstva se sklapaju uglavnom susretima vezanim uz zajedničke interese. Već sama ta poveznica je dobra baza za nešto više od podjele zdravog bubrega u slučaju nužde. Dešava se svaki dan i svagdje. Pa čak i u javnom prijevozu prilikom borbe za slobodnu stolicu s koje je upravo ustao neki bahati školarac noseći pretešku torbu na leđima u kojoj su garant knjige od jučer, a ne za današnju nastavu. I tako krene rasprava.

 

Ima još puno mogućnosti temeljem kojih bi ja mogla napraviti kategorizaciju

Recimo – My friend is gay. Izvrsno. Tu znaš da ne postoji fizička privlačnost i da se s tobom druži samo zato što te voli kao osobu, a ne u nadi da će ti se kad-tad zavući negdje..jel. Osim, ako ti nisi ta zbog koje je postao gay, e onda jebiga, tu nemreš biti sigurna. Moje iskustvo – gey frendovi su zakon i mislim da bi svako trebao imati bar jednog. Ne zbog podrške gay populaciji, jer to je individualno i nije za raspravu u mom prisustvu budući da sam za ljubav uvijek, nego zbog njihovog kuta gledanja na muško ženske odnose. Možete puno naučiti.

Ima i opcija: Probali smo fizičku vezu, ali vidjeli smo da nam te ne ide, pa smo ostali samo prijatelji. Osobno mislim da je ta opcija dosta depresivna i da ne može dugo trajati, osim ako jedna od strana ne želi potajno probati ponovno pa „održava mrtvaca na životu“, pri tome misleći da je mrtvac prijateljstvo, a ne muški ponos. Opet sam fina u izražaju. Sama sebe čudim.

Uglavnom, raskokodakala sam se oko teorije i djelomično oko prakse, ali kako se meni čini stvari zapravo ovako stoje.

Prijateljstva iz djetinjstva obično na kraju završavaju brakom. I to dobrim brakom! U međuvremenu obje strane isprobavaju veze s drugim ljudima, ali, ako je netko uz tebe od kad si lijepio šmrklje ispod stola na satu matematike u 1. razredu, bio uz tebe svaki put kad ti je srce slomljeno, slavio s tobom sve tvoje pobjede i napio se s tobom prilikom svakog poraza, e onda si glupa ako si se udala za nekog drugog. Ako ne prije, naći ćete se u staračkom domu i mene poslati u rodni kraj što sam bila u pravu.

Prijateljstva s posla – o da, dešavaju se i tu intimne i prave veze započete prijateljstvom. Nerijetko završe brakom, ali uglavnom jedno od njih promijeni posao jer shvati da nije dobro baš cijeli dan provesti s partnerom. Dosadi ti. Pa da – dosadi. Nemojte se čuditi i priznajte da je tako.

Prijateljstva iz susjedstva bi tu povezala s prijateljem iz djetinjstva. Jedino to sam čula kao opciju.

Slučajna prijateljstva, kao i sve do sada navedeno završi nerijetko vezom. Ako ni zbog čega, onda zbog puke znatiželje.

 

Ono što ne smije završiti intimnom vezom

Ono što ne smije završiti intimnom vezom, po meni osobno, je ono prijateljstvo za koje si siguran da bi izgubio kad bi veza postala fizička. Znate onaj osjećaj kad sjedite na kavi s likom s kojim se možete nasmijati do suza, s kojim možete komentirati žene/frajere što prolaze, kojem možete poslati milion „kinky“ poruka bez straha da će se naljutiti ili umisliti da ga „zavodite“? Ono kad ga vidiš i imaš spremna dva vica u rukavu čisto da mu popraviš dan, jer znaš da je i on spreman da vrati istom mjerom? Ono kad mu možeš tuliti na ramenu jer te dečko/muž ne razumije i on ga nazove „šupkom“ koji ne zna kakvu kraljicu ima, dok ti istovremeno on tuli jer njegova cura/žena traži od njega da pamti datume godišnjica, rođendana, prvog poljupca i ko zna kakve gluposti koje su nama ženama važne, a ti ju nazoveš „kokoškom“ i on je sretan? E takvog treba čuvati od fizičke veze i dolaziti na kavu s njim raščupana, masne kose, poderanih trenirki i stava „muški su papci“: Osigurajte se. Da ga ne prebaci na ono „držanje mrtvaca na životu“.

I na kraju, prijateljstva su kao biljke. Treba ih njegovati i čuvati, bez obzira kako su započela i kako će završiti. Svaki dan gledam kako prijateljstva nestaju kao dim pljuge koja izgori za manje od 10 minuta. Nije li tužno da nešto što gradite godinama, nestane kao dim te smrdljive stvari.

NO, ako ćemo gledati s druge strane, moje strane, svi smo mi tu da odradimo uloge u tim životima. Nakon toga ili odlazimo ili ostajemo. Ponekad smetamo, a ponekad ne. Ja osobno volim otići kad vidim da nemam više što korisno napraviti u nečijem životu. Ovim putem pozdravljam sve koji su prošli kroz moj život i zahvaljujem im na školama koje su me naučili.

Voli Vas Vaša „možda bolje da se držim putopisa, jer ovo me ubi emotivno“

Nevena Skočić

Autorica: Nevena Skočić
Spisateljica, kolumnistica




Share.

Leave A Reply

one × 4 =