Ovaj tekst Sunčice Orešić je prava mala riznica “domaćeg” apsurda i humora koji proizlazi iz svakodnevne frustracije. Ovoga puta humoristične priče iz svakodnevice počinju zagorenim ručkom, a završavaju razgovorom s lisicama. Pročitajte kako izgleda onaj trenutak kada nam je “puna kapa” svega, pa umjesto mira u prirodi, pronađemo vlastiti bijes i pokoju gljivu ludaru.
Zašto bih ja išla u šumu, u ovaj kasni sat? U prirodi opasnost i izazov čuči. Nekada ti intuicija vrišti i ne da ti tamo poći. Ali, ja, bijesna u ovom času, ne pronađoh hladnu glavu. Pa, eto, neka bude šuma.
Večer se već naslonila na umorno i blijedo nebo. Tisuću uzdaha ne čuje se baš često. I to sve, poradi rađanja novih stranica noći. Jesu li ispisane ljepotom, dobrotom, ili sumnjom u zlo? Svaka riječ, nije na pravom mjestu. Ili, pak djela nisu na tom istom mjestu. Tko bi ga znao? Ja znam. Prije odlaska u šumu pretvorila sam se u ljutu zvijer. Tako da na tren pomislih, da mi je tamo baš i mjesto. Među svojima…
– Evo ga, na! Čarape u predsoblju. Da njušim. Nisu čiste. Tako je. Cipele, u boravku. Blatne. Kolač na perilici rublja. Valjda, da ne ponestane jela u narednom trenutku. Blago meni. I dalje. Ima li još? Svakim korakom dalje, umire nada, da ću vidjeti nešto lijepo. Tako lijepo, da se tome radujem. Skačem od sreće! Pa, gdje je? Tko se nije skrio, magarac je bio! Nešto kipi! Gori! Kuhinja! Tomo pali lonce i poklopce! A, ja vrištim! Kako su samo skupi! Jao meni! Tomo se smije. I na tanjuru servira, reš-pečeno iznenađenje. Smrdi to, iznenađenje. Što je? Očekuje da se smijem. Događa se i najboljima! Nema toga dušo. Kod mene ne! Van iz kuhinje! Izgleda da postajem ona zvijer, od prije što rekoh…
Korak po korak, evo me u šumi. Neka me. Tamo ću si naći društvo. I njima, ću otvoriti dušu. Mogu i grliti drvo. Pa mu reći da je najljepše na svijetu. I da ga volim. Vidi me. Baš mi je lijepo. Uživam. Neka tebe Tomo doma. Sve da si počistio! Čuješ li me! Bože moj. Ja sam luda. Ne može me čuti. Pobjegla sam dublje u šumu. A, ima li ovdje gljiva?! Samo da nisu one, ludare. Eno gljiva! Oprezno i polako. Sklisko je…
– Što je? Bjež od mene! Vidiš da ležim! Nije fer da me napadaš! Ti si već u prednosti! Iš! Uh, kako te mrzim! Odlazi! Glupa si. Tko je rekao da su lisice mudre?
– Tko je sljedeći? Ne vidim te dobro, ali po roktanju, mislim da si svinja. I moj se muž Tomo, tako glasa, kada je gladan. Zato je i zapalio kuhinju. Odlazi i ti. Ne treba mi nitko. Mogu se ja dići. Još kako. Čekaj da se prisjetim, koju boju je Tomo kupio za spavaću sobu. Ona vrišti! I ja vrištim, ovaj čas! I dižem se. Ne mogu reći iz pepela. Nego sa zemlje. Ima i suhoga lišća po meni! Majko moja, dobro je da me nitko ne vidi! Izgleda da su i mene, gljive ludare ubrale…
Povezano: Kad bi moja žena znala?!
