Svatko od nas je motiviran u životu činiti stvari na određeni način. Svaki postupak ima neki smisao, cilj ili poantu. Kako u privatnom životu, tako i u poslovnom svijetu.

Mada to ljudi neće reći na taj način, svatko od nas gleda prvenstveno da njemu bude dobro, a tek nakon toga gleda oko sebe. Ova tema je zanimljiva jer pokazuje što je nama bitno u odnosima s drugima, bez obzira bio to posao u pitanju, obitelj ili prijatelji. Hoćemo li mi na poslu ostati duže i napraviti onaj ekstra korak da bi nešto više napravili za posao jer nam se to može brzo (ili dugoročno) financijski vratiti ili ćemo više ulagati u odnose unutar obitelji? Hraniti ego

Hraniti ego

U pogledu posla radi se o kratkoročnoj dobiti, jer se rezultati često vide brzo. U pogledu obitelji, odnosno supružnika i djece, situacija je nešto drukčija budući da u djecu trebamo dugoročno ulagati, a „povratak“ investicije ovisi o našem angažmanu. Djeca uče po modelu, gledajući i osluškujući nas, kako se ponašamo, kako razmišljamo. Malo toga djeca nauče slušajući naše upute, jer upute su često kontradiktorne ponašanju. Zato je puno teže dobiti pohvalu za naš trud od djece, nego od kolega na poslu. Ljudi su često spremniji dati više sebe na poslu i hraniti svoj ego preko raznih pohvala, komplimenata, tapšanja po ramenu i slično.

Staviti svoj ego sa strane

S druge strane hraniti obitelj znači staviti svoj ego sa strane, ne dozvoliti egu da upravlja vašim odlukama. To ne znači da vi prestajete imati svoje mišljenje, svoje ja ili da prestajete biti osoba koja ima svoj stav. To znači da vi ostajete ista osoba kao i prije, samo sada imate drugačije složene prioritete. Vi ostajete dobar radnik na poslu, ali znate kome se vraćate nakon svog posla jer vi hranite svoju obitelj. Vaše vrijeme s obitelji je neprocjenjivo. Novac koji zaradimo sa strane, kada smo odvojeni od obitelji zbog zarade i novaca, često trošimo kasnije u životu da popravimo štetu koju je „lov na blago“ uzrokovao.

Oni koji hrane ego često ostaju prekovremeno. Misle da rade bolje od drugih. Misle da su oni jedini kojima se može vjerovati. Da su oni jedini koji će napraviti posao do kraja i slično. Često su nepovjerljivi prema drugima i druge gledaju s visoka. Sve što rade ide u smjeru zadovoljenja vlastitog ega jer preko toga oni sami sebi poručuju da vrijede. Tada je ono malo dijete u njima veselo i sretno. Jedini problem je taj što to malo dijete danas ima svoju obitelj i možda neku odgovornu funkciju na poslu i trebalo bi staviti svoju vlastitu želju za zadovoljavanjem ega u drugi plan što često doživljavaju kao napad na sebe i svoj integritet. Te osobe se teško uspijevaju ostvariti kroz roditeljstvo i normalne odnose na poslu.

Na poslu su svi zamjenjivi

S druge strane, ljudi koji hrane obitelj često imaju širu sliku u cijeloj priči. Vide da je posao tu da se napravi dobro i da se ode kući sretno i zadovoljno svojoj obitelji. Svi koji su ikad bili na bolovanju, na porodiljnom ili su duže izbivali sa svog radnog mjesta znaju da ih je netko zamijenio i napravio manje–više dobro njihov posao. To je trenutak kada shvatimo da smo na poslu svi zamjenjivi. Da nema nezamjenjivih. Kažu da su groblja puna nezamjenjivih ljudi. Osobe koje hrane obitelj ne shvaćaju to osobno, dok osobe koje hrane ego često budu razočarane kada vide da su lako zamjenjive.

Ljudi koji hrane ego često se vode emocijama, dok ljudi koji hrane obitelj se u svojim odlukama više vode razumom. Njihov primarni cilj je sretna obitelj koja može lijepo živjeti, a to je šira slika. Ljudi koji hrane ego gledaju da napune svoj bazen sreće na poslu jer se tamo osjećaju kompetentno, vjeruju u sebe da su bolji od drugih. Takve osobe mogu biti teški suradnici drugim ljudima na poslu. Stavljaju prevelik pritisak na kolege očekujući od njih da sve zadatke izvršavaju na većoj razini od uobičajene.

Premisa psihologije vanjske kontrole koju ljudi danas primjenjuju glasi: „Kazni ljude koji čine krivo, tako da učine ono što mi kažemo da je dobro. Nakon toga ih moramo nagraditi da nastave činiti ono što mi želimo.“ Posebno se to vidi kod menadžera kojima je posao cijeli život. Složit ćemo se svi da poslodavci vole ljude kojima je posao ujedno i život jer takvi zaposlenici daju cijelog sebe u posao. No pitanje je koliko su ti ljudi ugodni za suradnju u kolektivu.

Balansiranje uloge dobrog roditelja i dobrog zaposlenika

Još jedna stavka je bitna – ovaj „koronaški“ rad od kuće pokazao je u čemu se ljudi zapravo bolje snalaze. Da li se bolje snalaze u poslu ili se bolje snalaze u odgoju? Ono što se pokazalo je to da je vrlo teško izbalansirati ove dvije važne uloge, dobrog roditelja i dobrog zaposlenika. Često je jedna uloga patila na račun druge, posebno ako ste za vrijeme rada od kuće ostavili i djecu kod kuće, što su vjerujem, mnogi roditelji probali.

Jedan od mogućih scenarija je da se probudite u 6:00 i radite posao do 8:00. Tada se obično djeca probude, pa ste od 8:00 do 12:00 s djecom, nakon čega ide kuhanje ručka i sam ručak. Zatim djeca spavaju od 14:00 do 16:00 sati i tada se opet bacamo na posao. Nakon što se djeca probude, s njima smo aktivni do nekih pola 9, ili 9. Onda se opet bacamo na posao do nekih 23:00 ili koliko nam umor dozvoli.

Kada sad sagledamo širu sliku, osoba je zapravo cijeli dan u nekom procesu i nema vrijeme za sebe, da se odmori, napuni baterije i slično. Jesmo li tako opterećeni i kronično umorni dobri zaposlenici? Dobri roditelji? Ili smo na rubu pa lako „pucamo“ na kolege i djecu jer nam se čini da u niti jednoj ulozi ne dajemo sve od sebe? Razmislite još jednom o prioritetima. O stvarima koje su životno bitne, koje nisu prolazne.

“Idućih pedeset godina neće biti važno koji auto vozite, u kakvoj kući živite, koliko novaca imate u banci ili kakvu odjeću nosite. No svijet može biti bar malo bolji jer ste odigrali važnu ulogu u životu svog djeteta.”
Nepoznati autor

Povezano: Rane koje se ne vide – ide li zbog vas vaše dijete nespremno ususret životu