Nova priča Sunčice Orešić ima snažnu emociju i prepoznatljiv autorski glas. Vrlo je atmosferična i tjera čitatelja da se zapita: Živimo li u grču poput Tome ili si dopuštamo malo čarobne šume poput Veronike?
Bila bi to jedna lijepa bajka. Da je meni u tom času moja mašta, ponudila neke druge likove. Eh, da sam samo malo krenula u drugom smjeru. No, nije mi žao. Ovo jest bajka, iz nekog čudnog životnog “prikrajka”. U neke ljude mašta je velika. Zašto se ne bi bilježila? U neke je ljude mašta umrla. Vrijeme je za buđenje!
Iako je vrijedni sat u obitelji Dolić, još jednom glasno pokazao na deset sati prije podne, san se nastavio. Za samo sat vremena, čuo se još jedan glasni zvon.
– Da nije tvoja baka kupila taj sat, ja bih i dalje mirno spavao! Još gore je to, što ga je tvoja majka dobila u nasljedstvo, a sada se ti neumorno hvališ s njim! – vikne Tomo i skoči iz kreveta vidno ljut.
– Oh, sat. On te vodi kroz vrijeme tako nježno. I brine o tebi. Uvijek je korak ispred. A, ti se prepustiš njemu. Sitnim korakom pratiš ga, kroz začaranu šumu. Gaziš po lišću, što zlatnim sjajem nježno ljubi zemlju. Lagano se spušta magla. Ti je rukama želiš dodirnuti. Jesam li sama u tom čarobnom svijetu? – pitala se Veronika
– Trebalo bi još malo slanina narezati. Gdje je luk? Ima li u ovoj kući išta za pojesti? Pa, vječno si u nekoj kupovini! Kad god te zovem, ti ne možeš razgovarati. Upravo si na blagajni! Zovem za pola sata. I opet si na blagajni! – najglasnije što može vikne Tomo
– Zađeš li dublje u šumu, nježno će ti potočić oprati noge. Tako veselo žubori. Glasan je. Melodija od tisuću kapljica, dotiče dušu. Liječi je. Tada poželiš krenuti dalje. Pustiš korak i hrabro nastaviš prema visinama. Eh, da mi je zauvijk ostati ovdje! – Veronika će ne skrivajući oduševljenje
– Nema noža! Nikada ga nema! Nema niti kruha! Neka se ja sam snalazim u ovom brlogu! Kasnim! Veronika! Ma, gdje je ta žena?! Sigurno je opet duboko zagazila u svoje umjetničke vode! Ona plovi, a ja sam utopljenik u vremenu i prostoru!
Tko čvrsto vjeruje u snove. Neće ga nikada pokolebati strah i sumnja. Koja se zavlači u um i tijelo. U dušu, da je tišti i mori. Vjeruj. Ne čuj glasa, što ti nemir donosi. Vjeruj. Svaki dan, je nova bajka. Nova, čarobna šuma. Zato, hrabro pusti korak…
Povezano: Dragi moj kume, spasi me!
