Što kada se u malenom domu susretnu odrasla djeca koja nikako da odu, supruga koja u šezdesetoj prolazi kroz „drugu mladost” te jedan čovjek koji samo sanja o miru, tišini i redu za kupaonicu? U svojoj novoj, iznimno duhovitoj i toploj priči, Sunčica Orešić donosi nam dirljiv i smiješan razgovor između očajnog Andrije i njegovog uspješnog kuma iz Amerike. Priča je to o obitelji, generacijskim jazovima, muškim suzama i potrazi za onim najdragocjenijim – vlastitim mirom.
Za Andriju je njegov kum, najbolji čovjek na svijetu. Uvijek je tu kada ga najviše treba. I nije važno, je li to dan, ili noć. Koga briga koja je to ura? Samo nazovi, kum će se javiti. Pa, tko ga ne bi volio? Svojeg dragog kuma. Prijatelja. Brata. Rame za plakanje. A, često oko zasuzi, nemojmo se lagati. Kažu da muški ne plaču! Ne! Oni samo kukaju i cvile na glas. Nitko ih ne čuje, samo kum…
– Kume moj, trebaš mi! Sramota me, kažem ti od srca, što ti smetam. Jadi i nevolje na mojim vratima. U moju kuću ulaze, samo tako. I kad uđu, nikako da izađu. Kuku mene, ja kukavica. Ne znam glas podići. Dati svima u kući na znanje, da sam i ja živ. Sve oni rade, bez mene. Preko mene. Iza mene. I kada otvorim usta, da bih nešto rekao, oni baš hitno moraju van. Oprosti kume, znam da imaš posla. Ja ti se divim. Ti si primjer maloga čovjeka, koji je na leđima ponio cijeli svijet. Sa svim teškoćama se hrvao. U siromaštvu i gladi bio. Hodao po tuđem svijetu. Gazio nogom njihovu zemlju, a suze kradom brisao. Pao sa skele. Ulice čistio. Udario u zid, koji te skoro ubio. I opet ustao, jači nego što si bio. I sada, iz ureda s najvišeg nebodera, mašeš cijelom svijetu… Kume moj, spasi me!
– Andrija! Moj Andrija! Dobri čovječe. Kako mi nedostaješ. Nismo se dugo čuli. Ja se svaki dan tebe sjetim. I obećam si, nazvat ću mojeg kuma. I tako, posao juri, a ja za njim… Slušaj, Andrija, ti si sretan čovjek. Žena ti je dobra. Djeca su završila visoke škole. Svi ste zajedno u kući. Ljubav bi trebala cvjetati! – kum reče, a Andrija stane nanovo kukati
– Tako je kume! Svi smo zajedno u malenoj kući! Stani u red, ako želiš do kupaonice. Stani u red, ako želiš skuhati kavu, čaj. Zatvori oči. Ništa ne gledaj. Stvari razbacane po dnevnom boravku, kuhinji. Stani u red, ako želiš nešto reći. I uvijek si zadnji u tom redu. Zar ne bi djeca trebala otići?! Traže stan, ali ga ne mogu naći. Traže ljubav, niti nju ne nalaze. A, ja sam već na tragu samoće. Godi mi njezino ime. Samoća. Mir.
– Andrija. Sanjaru moj, najdraži. Umjetnik dušom i srcem. Dobro je. Djeca su već na pragu odlaska. Ali tvoja žena, što s njom?
– Moja žena. Kao da je u pubertetu. Sve što vole mladi, ona voli. Podržava i održava. Nastanila se u neku novu mladost. Procvjetala. Razmahala se šminkom i frizurom. Modu prati bolje nego tajni agent, svoju žrtvu. Bira fakultet, koji će upisati u šezdesetoj godini. A, ja, na tragu mira i samoće. Zato te molim kao Boga, dragi moj kume, zovi ti nju u Ameriku. Neka nje malo kod tebe. I neka bude doktor znanosti. Nuklearna fizika joj je draga. A, ja ću ti biti jako zahvalan, ako me spasiš. Nuklearne čestice su u meni i po meni. Ženo moja, nemoj se ljutiti, ja sam na tragu mira…
Povezano: Duhovita kolumna o braku, ljubavi i svakodnevnim dramama: A, blefiraš! Nisi mrtav!
