Težnja za sigurnošću sasvim je prirodna, no granica između osjećaja zaštićenosti i propuštanja života često je tanja nego što mislimo. Pogledajmo zašto nam je izlazak iz zone komfora toliki izazov i kako prepoznati trenutak kada naša sigurna luka postaje zona propuštenih prilika.
Zona ugodnosti (engl. comfort zone) je pojam kojim se u psihologiji opisuje naša svakodnevna rutina, a koja podrazumijeva poznatost i ponavljanje misli koje nam prolaze kroz glavu, emocija koje doživljavamo i ponašanja koja ispoljavamo iz dana u dan. Uglavnom, naš život sastoji se od niza radnji i aktivnosti koje obavljamo tijekom dana koje su nam poznate, a njihovi ishodi predvidljivi. Iako svačija svakodnevica nije ugodna u onom apsolutnom smislu te riječi, najčešće je dovoljno poznata i predvidljiva da ulijeva sigurnost. Otuda ona narodna izreka da se radije držimo poznatog zla nego što biramo nepoznato dobro. U engleskom jeziku postoji slična izreka koja glasi: „Better the devil you know than the devil you don’t.”
Zašto volimo biti unutar zone ugodnosti?
Niska razina straha
Kad živimo u poznatim okolnostima ma kakve bile ipak su nam poznate i imamo neke mehanizme za nošenje s njima. Imamo kakav takav sustav rutina i navika. Kad su okolnosti nove i neizvjesne onda nam se podiže strah od nepoznatoga.
Iskustvo kao oslonac
Ponavljanje poznatih situacija i aktivnosti omogućava nam da se oslanjamo na prethodno stečeno iskustvo i da s više lakoće obavljamo što god već obavljamo.
Predvidljivost kao izvor samopouzdanja
Kad znamo što možemo očekivati onda znamo i što nam je činiti i to obično činimo uspješno što nam podiže samopouzdanje.
Ušteda energije
Naš živčani sustav, ali i tijelo u cjelini vole liniju manjeg otpora i uštedu energije, a to se postiže kad se što više funkcija u nama odvija automatski. Sve što obavljamo na taj način nas manje umara: psihički i fizički.
Evolucijsko naslijeđe
Povijesno gledano, držati se provjerenih staza i resursa često je značilo preživljavanje, dok je odlazak u neistraženo potencijalno nosio smrtnu opasnost. Nagon za preživljavanjem voli zonu ugodnosti.
Sve bi bilo jednostavno da priča staje na ovome. Međutim, jednako kao što volimo poznato i sigurno tako imamo i potrebu za osobnim rastom i napretkom te novim iskustvima. Kroz život pokušavamo pomiriti te dvije suprotstavljene potrebe. One su poput dva kraja jednog te istog kontinuuma, a pojedinci se razlikuju po svojoj poziciji na njemu. Kod nekih je izraženija potreba za sigurnosti i strah od nepoznatoga, a kod drugih znatiželja i želja za promjenom.
Čovjeku trebaju poznatost, predvidljivost, stabilnost i osjećaj sigurnosti. Rutine nam olakšavaju svakodnevno funkcioniranje i čuvaju mentalnu energiju. Zbog toga je itekako važno da se većinu vremena krećemo unutar svoje zone ugodnosti.
Kada sigurna zona postaje zona propuštenih prilika?
Problem nastaje kada njene granice postanu važnije od života koji želimo živjeti. Kad svaku neizvjesnost protumačimo kao znak da nešto nije za nas, nismo spremni niti malo riskirati ili pretrpjeti određenu nelagodu da bismo postigli nešto što želimo. Kad se odlučimo strogo kretati unutar granica zone ugodnosti onda ona za nas može postati zona propuštenih prilika.
Izlazak iz zone ugodnosti ne mora biti ništa veliko, rizično niti nešto s nepopravljivim posljedicama. Ponekad će to biti izreći svoje mišljenje ili reći „ne” bez dugog objašnjavanja, poslati prijavu za novi posao, prihvatiti održati prezentaciju ili predavanje pred malom grupom ljudi, otpjevati omiljenu pjesmu na karaokama, otrčati svoj prvi polumaraton, kratko se voziti žičarom iako nam nije ugodno biti na visini…
Kretanje prema zoni rasta
Mali ili umjereni koraci izvan granica zone ugodnosti premještaju nas u tzv. zonu rasta. U njoj se osjećamo nesigurnije i nosimo se s određenom neizvjesnošću, ali imamo dovoljan kapacitet za usvajanje novih znanja i vještina. To nam, pak, daje osjećaj postignuća, donosi nova iskustva, hrani znatiželju i potrebu za novinama u životu. Kad određeno vrijeme boravimo u zoni rasta ona postupno može postati nova zona ugodnosti, točnije granice postojeće zone ugodnosti proširuju se na tu zonu rasta.
Zašto se zapravo bojimo promjene? (Zona straha)
Ono čega se zapravo bojimo kad razmišljamo o izlasku iz zone ugodnosti jest da je svaki iskorak iz nje ulazak u tzv. zonu straha (stresa) u kojoj bismo bili preplavljeni neizvjesnošću, strahom i dvojbama možemo li se uspješno nositi s izazovima koji nas u njoj očekuju. Takvo stanje ograničava našu sposobnost učenja i adaptacije na nove okolnosti te nas potiče na povlačenje i ostanak unutar poznatih okvira.
Povezano: Zašto „volimo“ svoje probleme i zašto se bojimo promjena u životu?
Je li nam promjena uopće svima potrebna?
Postoje ljudi koji žele otkriti svoju zonu rasta, žele potaknuti neku promjenu unutar sebe ili oko sebe, a ima i onih koji su godinama u svojoj zoni ugodnosti i to im savršeno odgovara. I čemu talasati kad oni uživaju u svome „mirnome moru“. Začine ga s malo ili malo više hedonizma i to ih u potpunosti zadovoljava. Već sutra se neke vanjske okolnosti mogu promijeniti i staviti ih u situaciju koja će ih nenadano premjestiti u zonu rasta ili straha. I tada će se aktivirati jer će „vrag odnijeti šalu“. A možda se ništa slično neće dogoditi i oni će zadovoljno živjeti svoj život upravo onakav kakav jest.
Da, treba osluškivati sebe i ako imamo problem, nešto nas „žulja“, hoćemo za sebe nešto više i bolje, naprosto smo ambiciozni… tada je zdravo zasukati rukave i povremeno napuštati svoju zonu ugodnosti.
S druge strane, ne treba se povoditi za trendovima i forsirati se na promjenu koja nam zapravo ne treba samo zato što danas postoji veliki broj psihoterapijskih, energetskih, duhovnih i inih metoda i nebrojeno razvojnih alata koji su nam na raspolaganju ili zato što se drugi upuštaju u to.
Je li “rad na sebi” postao bijeg od života?
Također, moguće je koristiti „rad na sebi“ kao opravdanje za pasivnost i bijeg od života. Lako je upasti u zamku da nam je potrebna još jedna terapija, edukacija, meditacija da bismo poduzimali konkretne korake u životu. Ako godinama radimo na sebi, a ništa vidljivo se nije promijenilo na bolje onda se trebamo zapitati je li taj rad na sebi postao sam sebi svrha.
Kako ćemo znati da nismo upali u tu zamku? Tako što će taj rad svako toliko rezultirati nekom konkretnom i vidljivom promjenom i barem malim iskorakom u zonu rasta.
Osluškivanje sebe je nužno ako želimo voditi život po svojoj mjeri jednako kao i biti umjeren u pristajanju uz „staro“ i težnjama ka „novome“. Ravnoteža je ključ.
