Već neko vrijeme preplavljeni smo ispeglanim pričama o uspjehu, savršenim fotografijama, bombastičnim titulama i ljudima koji više vremena ulažu u to da izgledaju uspješno nego da to doista postanu. Lažni stručnjaci na društvenim mrežama okupirali su naše feedove kupljenim priznanjima, dok sve više čeznemo za onim što je postalo gotovo rijetkost – jednostavnom, nefiltriranom istinom i nekim tko će napokon naglas reći: „Čekaj malo. Pa car je gol!”

Živimo u eri u kojoj se ponekad više truda ulaže u scenografiju uspjeha nego u sam uspjeh. I nije li fascinantno da, upravo u vremenu kada su nam znanje i informacije dostupniji nego ikada, iluzija nikada nije bila jeftinija?

A ova kolumna nije nastala slučajno.

Nedavno sam na službeni mail dobila poruku o nominaciji za „Balkan Enterprise Awards 2026”, u kategoriji Media & Publishing. Ton je profesionalan, nagrada zvuči impresivno. I tu priča postaje zanimljiva. Jer kada dobijete ovakvu poruku, prirodno je zapitati se: Tko nas je nominirao? Zašto? Po kojim kriterijima? Tko odlučuje? Što zapravo dobivamo?

Upravo me taj mail ponovno podsjetio na fenomen koji već neko vrijeme gledamo po društvenim mrežama. Na „nagrađivane” stručnjake. Na „lidere izvrsnosti”. Na „regionalne pobjednike”. Na salone, poduzetnike, edukatore i različite stručnjake koji svakih nekoliko mjeseci osvoje novo priznanje, pa društvene mreže zatrpaju fotografijama sa statuom u rukama i emotivnim tekstom o godinama truda, odricanja i konačnom prepoznavanju kvalitete.

Problem nastaje kada malo zagrebete ispod površine.

Jer ako poznajete pozadinu priče ili ste ikada bili njihov klijent, ponekad shvatite da između javno predstavljene slike i stvarnosti postoji popriličan jaz. Osoba koja se svakodnevno predstavlja kao vrhunski stručnjak možda je mnogo više vremena uložila u vlastiti Facebook profil nego u usavršavanje svog zanata. A kvaliteta usluge? O tome se nekako puno manje govori.

I tako je stvoren čitav paralelni svijet u kojem je važnije izgledati kao stručnjak nego biti stručnjak.

Amaterizam zamotan u sjajni papir

Riječ je o estetici bez pokrića. O nagradama čija je najveća vrijednost fotografija za društvene mreže.

Postavlja se jednostavno pitanje: tko točno dodjeljuje sve te nagrade i na temelju čega? Odgovor je ponekad neugodno jednostavan: novac.

Naravno, ne vrijedi svaka nagrada isto i nije svako priznanje bezvrijedno. Postoje ozbiljna strukovna priznanja, nagrade koje imaju jasne kriterije, neovisne žirije i stvarnu težinu.

Ali postoji i druga strana priče.

Posljednjih godina razvila se čitava „pay-to-play” industrija priznanja, u kojoj je granica između nagrade i marketinškog proizvoda prilično tanka. Narodski rečeno: plati i hvali se.

Model je jednostavan: dobijete e-mail zvučnog naziva, obavijest da ste nominirani za neku međunarodnu nagradu i informaciju da je sama nominacija besplatna.

A onda kreće ponuda.

Želite li statuu? Doplata. Želite li objavu u „prestižnom” digitalnom časopisu? Doplata. Želite li PR paket, intervju, certifikat, promociju i fotografiranje s nagradom? Naravno – sve ima svoju cijenu.

I tako se vrlo lako stvara privid prestiža.

Ne nužno na temelju rezultata, stručnosti, zadovoljstva klijenata ili mjerljivih poslovnih uspjeha, nego na temelju toga koliko ste spremni uložiti u vlastitu promociju.

Nagrada tako prestaje biti priznanje i postaje proizvod.

A kupac proizvoda postaje „nagrađivani stručnjak”. Bez rigoroznih kontrola, bez ocjene stvarnih klijenata, bez ijednog provjerenog parametra. Jedini stvarni uvjet za dobivanje ove „prestižne” nagrade jest da vam je kreditna kartica u funkciji.

Kad marketing postane važniji od zanata

Društvene mreže dodatno su promijenile pravila igre. Danas nije dovoljno biti dobar u onome što radiš. Moraš izgledati dobro dok to radiš.

Fotografije. Videozapisi. Reelsi. Motivacijski citati. Storyji. Priznanja. Certifikati. Intervjui. „Moja priča”. „Moj put”. „Nikad nisam odustala”.

I dok se nekada uspjeh gradio godinama, danas se ponekad pokušava isproducirati u nekoliko objava.

Umjesto sat vremena rada na zanatu, potrošit će se tri sata na rasvjetu, kadar, odabir fotografije, savršen opis i pronalaženje odgovarajućeg citata o uspjehu. A onda još nekoliko sati na odgovaranje na komentare. Jer, ako uspjeh nije objavljen na društvenim mrežama, kao da se nije ni dogodio.

Naravno, marketing nije problem. Naprotiv. Dobar marketing važan je za svaki ozbiljan posao. Problem nastaje kada marketing postane zamjena za kvalitetu. Kada se više energije troši na stvaranje dojma nego na stvaranje vrijednosti.

A što je s ljudima koji stvarno plaćaju tu uslugu?

Tu dolazimo do najvažnijeg dijela priče. Kupaca koji postaju žrtve kupljenog sjaja.

Jer ovo nije samo pitanje taštine pojedinca. Nije problem samo u tome što se netko fotografira s trofejem koji nema osobitu težinu. Problem nastaje kada netko na temelju tog trofeja odluči kome će povjeriti svoj novac, zdravlje, izgled, kosu, kožu, edukaciju, pravni problem, financije ili neki drugi važan dio svog života.

Prosječan čovjek vidi „nagrađivanog stručnjaka” i pretpostavi da iza te titule stoje znanje, iskustvo i kvaliteta. A onda može dobiti upravo suprotno: amaterizam zamotan u sjajni papir.

Zato možda više nije dovoljno pitati: Koje ste nagrade osvojili? Treba pitati: Tko vam ih je dodijelio? Po kojim kriterijima? Tko ih je birao? Koliko je kandidata bilo? Što o vašem radu kažu stvarni klijenti? Koliko dugo to radite? I što ste napravili izvan društvenih mreža?

Jer najbolja preporuka često nije ona koja bliješti na zidu. To je klijent koji se vraća. I onaj koji vas preporuči drugome.

Pravi stručnjaci uglavnom nemaju potrebu dokazivati da su stručnjaci

Naravno, i pravi stručnjaci koriste društvene mreže. I oni objavljuju nagrade. I oni grade osobni brend. I trebaju se promovirati. Ali postoji razlika. Kod ozbiljnog stručnjaka promocija je produžetak njegova rada, a ne njegova zamjena. Njegov autoritet ne počinje titulom u Instagram biografiji niti završava fotografijom s peharom. On se vidi u rezultatima. U znanju. U iskustvu. U načinu na koji radi. U povjerenju koje je izgradio. I, prije svega, u ljudima koji mu se vraćaju.

Dok jedni skupljaju diplome, plakete i „trofeje s Alibabe”, drugi nemaju vremena za svakodnevno dokazivanje vlastite veličine. Rade. Uče. Griješe. Popravljaju. Napreduju. I grade posao bez potrebe da svaki korak pretvore u objavu.

Njihov trofej nije staklena piramida na polici. Njihov trofej je povjerenje klijenta.

Vrijeme je da prestanemo nagrađivati privid

Možda je vrijeme da kao društvo počnemo postavljati prava pitanja. Sljedeći put kada vidite bombastičnu objavu o „međunarodnom priznanju”, nemojte automatski ostaviti samo „čestitam”.

Zastanite. Pogledajte tko stoji iza nagrade. Provjerite kriterije. Potražite stvarne reference. Pročitajte iskustva klijenata. I pokušajte razlikovati dokaz kvalitete od dokaza dobre samopromocije.

Jer nije svatko tko ima pehar pobjednik. Nije svatko tko ima deset certifikata stručnjak. I nije svatko tko izgleda uspješno uspješan. Ponekad je iza savršene fotografije samo vrlo dobro osvijetljena prosječnost. A možda smo se upravo toga najviše zasitili. Kupljenog sjaja. Ljudi više ne trebaju još jednu savršenu priču. Treba im istina. Treba im kvaliteta. Treba im netko tko će zaista znati svoj posao.

Zato, ljudi dragi, manje poziranja, a više rada.

Manje trofeja, više znanja.

Manje dokazivanja, više rezultata.

I ako već želite biti lideri, stručnjaci i majstori svog zanata – siđite malo s interneta i počnite nešto raditi.

Jer prava kvaliteta, na kraju, ne treba potvrdu iz e-mail pretinca.

Ona govori sama za sebe.

Povezano: Algoritmi vs. autentičnost: Kako ostati vidljiva na društvenim mrežama bez gubitka vlastitog glasa?