Često mislimo da je igra faza djetinjstva koju prerastemo onog trenutka kada zakoračimo u svijet odraslih obaveza. Međutim, znanost i iskustva onih koji se bave ljudskom dušom, poput psihijatrice Elisabeth Kübler-Ross i stručnjaka za igru dr. Stuarta Browna, potvrđuju da je važnost igre univerzalna. Igra nije samo razonoda; ona je naša primarna životna snaga, biološki imperativ i ključ za emocionalno zdravlje u svakoj životnoj dobi.

Pouke života: Zašto se moramo igrati do samog kraja

Psihijatrica i novinarka Elisabeth Kübler-Ross pionirka je na području proučavanja i podučavanja psihološke dimenzije smrti i umiranja. Njen dugogodišnji rad i istraživanje ove tematike rezultirao je objavljivanjem preko 20 knjiga o smrti. Cijeli je svoj profesionalni angažman posvetila radu s umirućima i njihovim obiteljima, a posljednja knjiga koju je napisala u koautorstvu s Davidom Kesslerom, stručnjakom za iscjeljivanje i gubitak, “Pouke života” (Planetopija, 2016.) riznica je pouka koje bi svaki čovjek u životu trebao primjenjivati kako bi spokojan dočekao njegov kraj. Jedna od pouka odnosi se na važnost igre u čovjekovom životu:

Oni koji umiru čine potrebu za igrom savršeno jasnom. Dok ih slušate kada razgovaraju sa svojim najbližima, postaje vam jasno da su oni trenuci koje su zajedno dijelili u svoje slobodno vrijeme, vrijeme za zabavu, u igri, trenuci koji su važni na kraju života.

…

Ovdje smo kako bismo uživali i igrali se kroz život. Igra nije samo razbibriga za djecu. To je naša životna snaga. Igranje nas čini mladima u srcu. Daje strast našem poslu i pomaže da naše veze napreduju. Ono nas pomlađuje. Igrati se znači živjeti život u svoj njegovoj punini.

Je li igra rezervirana samo za djecu?

Ne.

Trebamo li se igrati i u odrasloj dobi?

Da.

Biološka potreba: Ljudi su „sazdani od igre“

Još jedan psihijatar i osnivač američkog Nacionalnog instituta za slobodnu igru dr. Stuart Brown posvetio je velik dio svoje karijere proučavanju ljudske igre: što je to, kako utječe na naše zdravlje i kakve su razorne posljedice ako se potiskuje. Njegova rana znanstvena istraživanja o nasilju i trideset pet godina kliničke prakse doveli su ga da zaključka da su ljudi „stvoreni za igru ​​i sazdani od igre“ (engl. “built to play and built by play”). Drugim riječima, igra je dio naše prirode i nužna nam je za optimalan razvoj i dobar život.

U psihologiji se igra opisuje kao aktivnost koja je intrinzično motivirana, dobrovoljna, fleksibilna i usmjerena na proces, a ne na rezultat.

Kad smo zaigrani, naš um je potpuno posvećen aktivnosti kojom se bavimo, uživamo u njoj i gubimo pojam o vremenu. Sama aktivnost nam predstavlja nagradu i želimo je ponavljati.

Povezano: IKIGAI: Potraga za svrhom na japanski način

Utjecaj igre na razvoj mozga i neuralnu aktivnost

Najraniji oblik igre događa se između roditelja i dojenčeta, a naziva se usklađivanje. Odnosi se na uspostavljanje kontakta očima, razmjenjivanje osmijeha i međusobno gugutanje. Na ovaj način ostvaruje se duboka veza između roditelja i djeteta koja dovodi do usklađivanja neuralne aktivnosti u njihovim mozgovima. Ovaj proces je ključan za emocionalnu samoregulaciju u djetinjstvu i postavlja temelje za učenje i rast od najranije dobi do tinejdžerskih godina.

Iako je čovjek živo biće s najrazvijenijim mozgom, taj stupanj razvoja mozak doseže u godinama nakon rođenja kada na temelju ranih iskustava koja doživljavamo nastaju veze između živčanih stanica u mozgu, odnosno neurona. Do treće godine nastane oko 70 posto tih veza upravo kroz igru, a poticaji da se igramo dolaze iz centara za preživljavanje koji imaju iste funkcije kod čovjeka i kod sisavaca. Pojednostavljeno rečeno, naš instinkt za preživljavanjem nas potiče na igru koja omogućava našem mozgu da razvije složenije kognitivne funkcije.

Tjelesna aktivnost i učenje kroz pokret

U najranijoj dobi kretanje i igra tijelom pomažu nam oblikovati mozak dok rastemo. Svi pokreti koje bebe izvode poput mahanja rukama, udaranja nogama, ljuljanja, prevrtanja, puzanja, stavljanja stvari u usta, igranja hranom ili brbljanja nisu slučajni. Oni su u funkciji razvoja mozga i pomažu nam u razumijevanju svijeta koji nas okružuje.

Igra je sveobuhvatan način učenja jer kroz nju razvijamo kognitivne sposobnosti, ali i tzv. emocionalnu inteligenciju jer u interakciji s vršnjacima učimo razumjeti probleme i emocije koje nastaju u odnosima s drugima.

„Gruba“ igra i emocionalna inteligencija

„Gruba“ igra poput lovice, potezanje užeta ili dječje varijante hrvanja je natjecanje u fizičkoj nadmoći kroz koju djeca istražuju svoje fizičke sposobnosti i granice, razvijaju osjećaj pripadnosti vršnjacima i upoznaju svoje autentično ja. Djeca instinktivno znaju razliku između „grube“ igre i prave agresije. Igra, čak i kad je grublja, predstavlja zajedničko iskustvo i događa se između prijatelja koji ostaju prijatelji.

Prevencija stresa i mentalno zdravlje kroz igru

Dopuštajući djeci da se igraju, njegujući njihovu prirodnu razigranost i potičući ih da tu razigranost prenesu u odraslu dob, pomažemo im da nauče prilagoditi se društvenim situacijama i biti otporni na stres bez napada na svijet ili sebe. Djeca koja su pretjerano kontrolirana i lišena slobodne igre razvijaju nezdravo ponašanje koje ne mora nužno prerasti u ozbiljne devijacije u vidu nasilja, ali su izloženi većem riziku da se to dogodi. Dr. Stuart Brown proveo je istraživanje na muškarcima osuđenima na zatvorsku kaznu zbog ubojstva i utvrdio da su bili u značajnom deficitu iskustva igre u usporedbi s kontrolnom skupinom ispitanika.

Vrste igara i socijalno povezivanje

Ljudska vrsta i svi sisavci imaju urođen poriv za igrom koji, poput npr. osjeta gladi, dolazi iz centara za preživljavanje. Igra je urođeni mehanizam koji omogućuje razvoj mozga, emocionalnu regulaciju i socijalno povezivanje. U djetinjstvu je igra temeljni, prirodan način učenja i kao takav sastavni dio naše svakodnevice.

Uz već spomenute igre usklađivanja, pokreta i „grube“ igre, postoje igre objektima, igre uloga i mašte, pripovijedanje, društvene igre s pravilima te grupne igre koje potiču razmjenu iskustava i zajedništvo. Kroz igru potvrđujemo svoju neovisnost, interese i preferencije te se učimo poštivanju pravila, dijeljenju i postizanju dogovora, odnosno kompromisa. Kroz igru djeca u sigurnom okruženju mogu vježbati zadatke koji predstavljaju uobičajene odgovornosti u odrasloj dobi poput obavljanja kućanskih poslova ili upravljanja financijama.

Bez obzira na vrstu, svaka igra potiče unutarnji doživljaj živosti, prisutnosti i lakoće.

Izazovi modernog doba: Tehnologija i manjak slobodne igre

Razvoj tehnologije, pojava interneta i pametnih telefona u posljednjim desetljećima dovela je do promjene u životnim navikama uključujući i kako provodimo slobodno vrijeme. Količina slobodne igre značajno se smanjila za mnogu djecu. Djetinjstvo je sve zauzetije obrazovnim, sportskim pa i kreativnim aktivnostima koje su strukturirane, unaprijed planirane i organizirane od strane odraslih pa djeca sve manje vremena provode u slobodnoj igri s prijateljima pod vedrim nebom. U kombinaciji s obrazovnim procesom koji je uređen tako da obuhvaća malo vremena za odmor i kreativnost, kod djece se povećava vjerojatnost pojave depresije, rigidnosti, nedostatka empatije, loše kontrole impulsa te sklonosti nasilju i ovisnostima.

Kako igra biološki pomlađuje tijelo

Osim stvaranja novih neuralnih veza u mozgu, dakle, učenja, igra utječe na živac vagus koji sudjeluje u nastanku doživljaja opuštenosti i sigurnosti u tijelu, smanjuje razinu stresnih hormona (kortizol), a time i doživljaj stresa te potiče lučenje dopamina (osjećaj motiviranosti, zainteresiranosti i nagrađenosti), oksitocina (osjećaj povezanosti i bliskosti) i endorfina (osjećaj ugode i olakšanja). Rezultat svega toga je osjećaj opuštenosti i sposobnost samoregulacije i fleksibilnog odgovora na podražaje iz okruženja.

Povezano: Plave zone: Otkrijte “Moćnu devetku”, tajnu formulu za dugovječnost