Sjećate li se kraja osnovne i početka srednje škole kada smo učili tzv. lentu vremena? Upravo o slijedu povijesnih razdoblja razmišljam ovih dana kada smo svi potreseni tragičnim događajem koji je poput divlje rijeke srušio branu i razotkrio sve slabosti sustava.
Prvo razdoblje o kojem sam pomislila bio je humanizam, riječ tako suprotna dehumanizaciji kojoj svjedočimo tijekom povijesti.
Zavrtimo povijesni kotač sve do starih civilizacija. Čovjek je oduvijek živio u zajednici, podložan njezinim pravilima i zakonima. Izopćenici su bili osuđeni na život vuka samotnjaka. Njegovo dostojanstvo i prava često su ovisili o tome kojoj je skupini pripadao. Žene su bile podređene muškarcima, robovi lišeni slobode, a gladijatori svedeni na tijela izložena zabavi drugih i carevoj (ne)milosti. Nisu svi imali jednako mjesto za zajedničkim stolom.
Nakon srednjega vijeka, u kojem je čovjek bio pritisnut strahom od Boga i podložan njegovoj volji, a Crkva bila svemoćni tkalac ljudskih sudbina, s pojavom humanizma u prvi plan dolazi ljudsko dostojanstvo, ljepota i stvaralaštvo pod utjecajem antike. Dakle, takav kakav je, čovjek postaje mjerilo ljepote i ideala. Čini se da smo na dobrom putu.
Renesansa ide korak dalje pa čovjeka prikazuje i kao biće ugode, ljubavi, strasti i zabave. Život je lijep!
Velikim koracima čovjek grabi dalje, gazi godine na vremenskoj lenti i ulazi u predindustrijsko pa industrijsko doba. Razvojem kapitalizma, prvotnom akumulacijom kapitala i sve većim zamahom industrijalizacije čovjek postaje radna snaga i sredstvo za stvaranje profita. Društvene razlike vrlo su jasne – oni na vrhu bogati su i moćni, dok su oni na dnu nevidljivi i obespravljeni.
Ljudi žele jednakost, bratstvo i slobodu. Revolucije plamte i Prvi svjetski rat sve je bliži. Pojedinac postaje vojnik, broj i potrošni materijal ratne mašinerije. Sveden je na simbol šljema i vlažnog rova. Polarizacija “mi” i “oni” još se više produbljuje – naša sloboda vrijedna je svake žrtve (i zločina), dok su oni drugi prijetnja koju treba otkloniti. Ono što Prvi svjetski rat nije dovršio, dovršit će Drugi. Uz bojne pokliče dehumanizacija doseže vrhunce. Nacistička ideologija mnogima oduzima ljudsko dostojanstvo i pravo na postojanje. Žute zvijezde, logori smrti, zamisli o višoj rasi, spaljene zemlje i atomske bombe koje padaju na Hirošimu i Nagasaki pokazuju koliko društvo može potonuti i prestati doživljavati čovjeka kao ljudsko biće.
Međunarodne konvencije, suđenja i razne deklaracije o ljudskim pravima nastoje vratiti izgubljeno dostojanstvo i vjeru da sustav može zaštititi čovjeka. Ali totalitarna društva, rasna segregacija i novi ratovi jasno pokazuju da je ljudska povijest ništa doli povijest dehumanizacije.
Kada čovjek postane podatak
A doprinos tome daje i naša tehnološka era. Čovjek opasno riskira da postane sredstvo algoritma i digitalne industrije. Njegova vrijednost mjeri se vidljivošću, brojem pratitelja, postovima i reelsovima, klikovima i prestižem. Virtualni prostor uvelike olakšava anonimno ponižavanje, govor mržnje, etiketiranje, ismijavanje i isključivanje drugih i drugačijih. Na ekranima se izmjenjuju videi vršnjačkog nasilja, alkoholiziranih mladih ljudi u subotnjim izlascima i prometnih nesreća. U jednoj takvoj snimci vidjeli smo koliko nježni jastuk može biti ubojit.
Dehumanizacija često započinje onim “darom od Boga” – izgovorenom riječju. Najprije se čovjeka ne naziva više čovjekom. On postaje neprijatelj, “onaj drugi”, teret, broj, statistika, društvenomrežni profil, jednom riječju problem. Nakon toga nimalo nije teško oduzeti mu pravo, dostojanstvo, a u konačnici i život.
Pakao, to su drugi, zar ne? Možda bismo se, nakon svega što smo prošli kao civilizacija, trebali zapitati koliko smo puta okrenuli glavu pred onime što se događa drugima.
I koliko nam je još potrebno da shvatimo kako nijedan sustav nije jači od ljudske odgovornosti. Jer sustav nije neko amorfno biće. Sustav su ljudi, svi mi, s imenom i prezimenom, profesionalnom odgovornošću i empatijom za bližnjega.
Povezano: Zona sumraka: Gdje je nestao čovjek?

