“Volim putovati, ali ne volim zračne luke”, rekla je jednom Ella Dvornik. I u potpunosti se slažem s njom. Jurnjava i stres oko presjedanja iz zrakoplova u zrakoplov zaista je loš početak i završetak putovanja.
Moje zadnje putovanje je niz smiješnih i stresnih situacija u kojima sam se smijala samoj sebi. Naglas. I uspjela nasmijati inače vrlo poslovnu gospođu na check-inu u frankfurtskoj zračnoj luci. No, u nekoliko navrata, bila sam i na rubu suza.
Nakon tri krasna, sunčana dana u Stockholmu bilo je vrijeme da krenem na put. I tako, vozeći se s kolegama novinarima do Arlande (zračna luka u Stockholmu), nisam se mogla oteti dojmu da će nešto krenuti po zlu iako sam uporno pokušavala zatomiti i ne slušati taj mali glasić koji je šaptao: ”Nešto neće biti OK. Danas ćeš se naputovati.”
Ni kod njih nije sve savršeno
Stigavši na Arlandu, na informacijama sam zamolila da me upute do servisa za omatanje kofera desetkovanog pri dolasku u Stockholm. Nakon polusatnog traženja servisa utvrdila sam da isti ne postoji već dvije godine te sam se vratila na informacije da to podijelim s njima onako, čisto da imaju ispravnu informaciju (začuđeni pogled djelatnice sve mi je rekao). Ljubazna djelatnica mi je pomogla oblijepiti kofer ljepljivom trakom sa znakom stockholmske zračne luke. Unikatni kofer koji će biti lako raspoznati; kasnije će se ispostaviti da možda bolje da i nije bilo tako. Bravo ja!
Prvo kašnjenje zrakoplova
Prošla sam pored kilometarskog reda i nadobudno krenula prema redu u kojem je bilo nekoliko ljudi. Naravno, vratili su me u onaj kilometarski red i u dodatnih 45 minuta čekanja. Zašto bi bilo jednostavno???
Konačno, došla sam na red, predala kofer i kroz duty free zonu uputila se prema izlazu. Imala sam još 45 minuta vremena do zakazanog polijetanja. OK, stignem još kupiti nešto slatkiša i taman stići na avion. I tako obavim kupnju, dođem do izlaza i sjednem čekati poziv za ukrcaj.
Još dvadesetak minuta… čekaj, dvadesetak minuta; pa obično se ukrcavamo pola sata prije… Hmmm, displej kaže: delay – kasnimo. Razlog, kapetan je još u zraku – upravlja drugim zrakoplovom koji iz Helsinkija kasni sat vremena… U zraku??? Kapetan??? Ovo nije normalno.
U glavi računam… ako krenemo s tim satom kašnjenja, taman ću stići presjesti u Frankfurtu ako se malo požurim i ako uopće stignem do Frankfurta. Ok, ovo čekanje sad iziskuje nekakav sendvič i sok. Može, ima – 120 kuna. Sendvič koji bi u normalnim okolnostima koštao najviše 25 kuna. Ali, ovo su nenormalne okolnosti tj. okolnosti zračne luke gdje sve po defaultu mora biti jako skupo.
Nakon sat vremena, ukrcali su nas u zrakoplov i čekamo kapetana koji je upravo sletio i uletio k nama. Polijećemo nakon sat i trideset minuta kašnjenja. Hajde, umirujem samu sebe, malo trčanja po frankfurtskoj zračnoj luci neće ti biti naodmet, ionako si zadnja tri dana dosta sjedila.
U Frankfurt stižemo nešto prije 17,30, a moj zrakoplov polijeće za 30 minuta. Trčati ne mogu, neuspješno se borim s išijasom već mjesec i pol, boli me noga i šepam, ali kaj je tu je do famoznog B47 stižem u roku od 20 minuta, ali prekasno jer zrakoplov je već zatvoren…
Čekajte malo, a stil Jamesa Bonda gdje u zadnjoj minuti upada u avion – to ništa, samo na filmovima, upitam službenicu na check-inu… Haha nasmije se ona, bili ste jako brzi, vidi se da često putujete, ali nažalost ne mogu Vas pustiti. Eh sad, često baš i ne putujem, ali dobro memoriram gdje se šta nalazi i tako se snalazim u prostoru. Kako god, kaže ona i pruža mi novi boarding pass i kaže: ”Izlaz za sada ostaje isti, zrakoplov ukrcavamo u 20:15, let imate u 20:45. I hvala Vam što ste tako veseli i dobro raspoloženi. Baš ste me nasmijali.”
”Hvala i Vama”, kažem i krenem prema čakaonici.
10 komada 7 Eura
Hajde dobro, nije dva sata čekanja neki problem, idem na toalet pa po neko štivo i vrijeme će brzo proći. U toaletu saznam ženinu najveću noćnu moru koja se može dogoditi na putovanju… AAAAA! Gdje u zračnoj luci kupiti higijenske potrepštine??? GDJE???
Vrtim film i ne mogu ništa odvrtiti… Djutić, hajde da pitam žene… Na moje pitanje gdje kupiti, odgovor je bio pogled pun nevjerice jer one prodaju skupe parfeme i fina pića, higijenske potrepštine su ispod nivoa jednog djutića. OK, idemo dalje. Sjetim se velikog kioska-knjižare u kojem se može kupiti kojekakva štampa i knjige, nešto kao naš Tisak. Uđem, radi žena, dooobro to je prednost, ona će znati što mi treba. Imam, želiš ovo ili ono? Ovo. 7 Eura. 10 komada 7 Eura. Točnije 6,90.
Spas, dala bih i 20 Eura u ovoj situaciji, ali sada znam da se u ovoj situaciji više neću naći jer tko normalan daje 7 Eura za nešto što baciš. Doma me koštaju 20 kuna. I bili su mi u koferu. Nikada u životu nisam se osjetila tako plavušasto kao tada.
Drugo kašnjenje zrakoplova
Traženje i hodanje po zračnoj luci oduzelo mi je dobrih sat vremena pa sam sva sretna pola sata prije zakazanog ukrcavanja krenula prema B47. Displej kaže B55. B55??? Aaaaaaa, boli me noga, ne mogu više hodati, želim u zrakoplov i želim leći u svoj krevet i ispružiti se.
Gdje je B55??? U prizemlju… Super, znači ukrcavamo se u buseve… Na displeju izlaza B55 stoji: delay… Opet. Hoću li danas stići doma??? Ukrcavanje pomaknuto za 21:15, planirani polazak 21:45. Punih sat vremena kasnije. Čekaonica krcata. Lako za krcatost, al’ osjeća se miris Balkana. Doslovno.
Konačno nas ukrcavaju u buseve uz ispriku svakom putniku. Nakrcani kao sardine busom jurimo do zrakoplova. Kako je krenuo, mislila sam da će do Zagreba potegnuti obzirom na brzinu kojom nas je vozio.
Do mene u zrakoplovu sjedi šutljiv lik što mi i odgovara, ne volim taj small talk s nepoznatim ljudima. Sjedim do prozora i gledam aerodromsko osoblje kako ukrcava kofere. Vidim i svoj kofer. Bolje da nisam vidjela.
Polijećemo. Kapetan nakon 45 minuta leta progovara, ispričava se radi kašnjenja, a ja brojim sate provedene u zračnim lukama i u zračnom prostoru. Danas 12 sati. Pola dana. Liježem u svoj krevet sat vremena nakon ponoći.
Onaj glas s početka kaže: ”Rekao sam ti!”
Ništa nisam stigla odgovoriti.
Autorica: Mirjana Vidović
Foto: Pixabay
