Svi mi živimo naše živote najbolje kako znamo! Barem mislimo da najbolje znamo! Neki dobro, neki predobro, neki boreći se za egzistenciju, netko za goli život…

Pritom smo puni briga, prevažnih problema, puni stresa, često idemo glavom kroz zid da bismo ostvarili ono što smo zacrtali! Baš ne možemo učiniti nešto za sebe, jer nemamo vremena radi posla, izgovor su nam i dječje aktivnosti, ili danas imam puno za peglati, a mora se i pokositi oko kuće, ili treba oprati prozore da susjeda ne vidi kak’ su prašni, a bilo bi dobro i usisati stan “pa nisam od jučer”…

A život prolazi, dani nestaju bez da smo primijetili kako nas sunce divno grije, kako je nebo išarano pamučnim oblacima, kakvi sve cvjetići niču između zelenih travki, bez da smo zatvorili oči i udahnuli duboko ovaj zrak koji dobivamo for free, bez da smo nekoga zagrlili, rekli mu koliko nam znači, bez da smo imali strpljenja  saslušati nekoga, pitati ga kako je, bez da smo našli vremena posjetiti nekog koga bismo time silno obradovali, mogli smo pomoći nekome u potrebi, a eto, baš sad nemamo vremena…

Sve te stvari postanu prevrijedne onda kad se život zna opasno poigrati s nama…

I dok mi tako ponosni na sebe, sigurni u sebe, svoje procjene, svoje odluke, svoje prioritete, koračamo svijetom, život vreba iza ugla i dokazuje nam uvijek iznova svoju tamnu stranu, u zadnje vrijeme ta tamna strana života postala je nezasitna, više nema nekih pravila igre, igra prljavo, ne bira… ode mast u propast…

Zato hodajte uvijek kroz život sunčanom stranom ulice – i podignite koji puta pogled k tom suncu koje nas grije! Barem svi danas imamo sunčane naočale… ?