Priča koju vam Obiljka donosi ne zove se “Priča za dušu koja otvara i najtvrđe srce”, već “Vidovita ljubav”. Namjerno smo htjeli reći što više o ljubavi no ova poučna priča mnogima će vratiti sjećanje na ono što ljubav uistinu jest, a to je onaj titraj u nama i povjerenje da smo na pravom mjestu, bez obzira na okolnosti.
“Djed slavnoga njemačkog skladatelja Mendelsohna, Moses, bio je niskoga rasta i povijena stasa. Jednostavno, bio je grbavac. Ni lice mu se nije odlikovalo ljepotom: zgužvano i naborano, podsjećalo je na masku majmuna.
Jednoga je dana bio u Hamburgu i posjetio je trgovca s kojim je poslovno surađivao. Trgovac je imao prekrasnu kći u koju se Moses zaljubio. Iako nije mogao skinuti pogled s nje, djevojka ga je smatrala nakazom. Moses je patio, posivio od neprospavanih noći, a hrana i posao su mu postali besmisleni.
Proboravio je u trgovčevoj kući nekoliko dana. Kad je svanuo dan odlaska, Moses je skupio hrabrost da pokuca na vrata djevojčine sobe, kako bi se s njom oprostio. Djevojka je izbjegavala njegov pogled, jedva čekajući da ovaj ode. Dok je stajao na pragu, upitao ju je: “Vjerujete li da se ljudi zaručuju na nebesima?”
“Da. A Vi, vjerujete li Vi u to?”, odgovori djevojka iznenađeno. “Da, vjerujem!”, reče Moses. “Ispričat ću Vam jednu istinitu priču. Kad se na nebu rodio dječak, Bog mu je objavio kojom će se djevojkom oženiti. Dječak to nikada ne zaboravi i ne može zamisliti da oženi neku drugu”.
“Uistinu? Govorite li to na temelju vlastitog iskustva?”, upita ga djevojka gledajući ga u oči.
“Svakako. Kad sam se rodio, Bog mi je pokazao moju buduću suprugu i rekao da će biti grbava no ja sam stalno molio da meni ostavi grbu, a njoj ljepotu!”
Djevojka ga je i dalje gledala u oči. Više joj nije bio ni ružan ni grbav. Obuzelo ju je ganuće, koje njeno srce prije nije upoznalo. Pruži mu ruku, ali ne samo zato da mu poželi sretan put…”
(prema B. i J. Wiesel)
