Bez obzira jesi li štovatelj ili protivnik ovih maski koje moramo nositi, ovaj tekst će te navesti da se propitaš o svojim drugim maskama na koje te nitko ne tjera, a ipak ih nosiš…

Još prije ere maski stajao sam na trgu, čekao i promatrao ljude.

Vidio sam mladića koji je sa zanimanjem pogledao u određenom smjeru i oči su mu se nasmiješile. Pogledao sam u smjeru u kojem gleda i ugledao divnu mladu djevojku. Okrznula ga je pogledom i kad je shvatila da ju gleda podigla je glavu, pogledala na drugu stranu i mrvicu uspravnija prošla dalje.

Na pamet mi je palo pitanje što bi se dogodilo da si je ona dozvolila da se i njene oči nasmiješe njemu. Što bi se dogodilo da su se upoznali, sjeli na kavu i zaboravili svoje obveze i cijeli svijet. Što bi se dogodilo da su zaista, otvorenog srca, htjeli upoznati to biće koje sjedi s druge strane stola… Vjerujem. Čvrsto vjerujem da bi se mogla dogoditi ljubav.

Naravno, sve ljubavi kako se dogode, kako počnu, tako i završe. Za mjesec, godinu, desetljeće ili na kraju života. Hm… dobro, ne baš sve…

I zbog toga će mnogi staviti masku „ne zanimaš me“. Jer sam povrijeđen/a prije. Ne želim to. Svi su muškarci… sve su žene…

Sve su to naše maske kojima se pokušavamo zaštititi od života. A život se događa. Nekad je divan, a nekad boli.

No, od boli skinute maske, od boli ljubavi koja se gasi, puno je veća bol ožiljaka koje ostavlja maska.

Što ako danas budeš ludo hrabra i u prolazu, kad ugledaš nekoga nepoznatog. Nekoga tko će izazvati da podigneš obrvu… što ako danas budeš ludo hrabra i zaustaviš pogled na tom biću?

Što ako budeš ludo hrabra i u trenutku kad se njegove oči nasmiješe, dozvoliš sebi ne navući masku, nego dopustiti svojim očima osmjeh?

Iz srca, Miro