I poraz je dio uspjeha

0

Što je zapravo poraz, ne znam, jer ga svatko od nas doživljava na drugačiji način.

 

Neki se od nas isuviše brzo i lako pomire s porazom i odustaju od svojih zamisli koje su na početku imali. Toliko ih poraz pojede i istroši da izgube volju i obeshrabreni dignu ruke od mnogo čega.

I ja sam jedna od njih kojoj se to dogodi možda i više puta dnevno.

Nakon niza novih pokušaja odustaju rečenicom: „Nije to za mene“.

Bujica osjećaja manjka samopouzdanja preplavljuje sljedeće pokušaje i nezadovoljstvo raste. U svakom slučaju odustajanje rađa nove i drugačije načine ponašanja prema situacija i izazovima koji dolaze.

 

Nešto sam ipak tijekom vremena naučila

Možemo ih prihvatiti ili od njih odustati. Ponekad je možda potrebno odustajanje ostaviti na stand byu, samo kako bismo dobili na vremenu u kojem ćemo smiriti i usporiti misli. Tako osvježeni možemo kasnije nastaviti gdje smo stali, s novim, tek rođenim idejama. Ovo ipak nije odustajanje, već vjetar novih mogućnosti koje otvaraju polu-zatvorena vrata, a blokade nestaju.

Hrabrost se može u tim trenuci pročitati na mnogo načina, no prvi i pravi je priznavanje vlastite poraženosti. Nakon toga i unatoč tome slijedi nastavak. Sve to može biti popraćeno velikom vrtoglavicom uzavrelog mozga u nastojanju da se vratimo natrag na tračnice našeg kolosijeka iz kojeg smo iskočili. Stvara se i počinje unutrašnja borba, previranje i osjećaj dubokog straha.

„Mogu li ja to?“

„Jesam li dovoljno dobra koliko mislim da jesam?“

„Ili se samo zavaravam?“

Misli straha ili nečega drugog općenito su jake utoliko koliko su brze. Kada imate ideju koja je fenomenalna, misli vam toliko brzo idu da imate potrebu ih zapisati kako ne bi pobjegle. Ako to ne učinite, već za nekog vremena sve ćete zaboraviti.

Ista situacija se događa i u slučaju negativnih misli, misli straha. Samo ih usporite i one gube svoju jačinu. Zamislite da držite ručnu kočnicu i sjedite na mjestu vozača u autu. One više neće biti tolikog intenziteta kao prije, a vama će pružiti mogućnost da se odmorite i dozvolite da u nastale rupe uđu neke nove misli.

To vam je kao burn-out / unutrašnje sagorijevanje. Zato kažu poslodavci da je tada potreban jedan malo intenzivniji odmor.

Osobno mislim da je najbolji lijek za bur-out promjena u bilo kojem smislu.

 

Strah, zapravo nikada nije razlog, on je samo opravdanje za odustajanje. Kada hrabar čovjek osjeti strah, on to priznaje, no unatoč svemu, ide dalje. Samo naprijed i glumite da vas nije strah. Ili je kod nekog drugog situacija obrnuta, pa će reći: „Sa strahom sam jači“. Možda netko voli svoj strah jer je on dio njega. To je njegov strah. Rečenica ima još mnogo, a jedna je dakako vaša. Prigrlite je.

Sjećam se jednog filma u kojem mladić ima djevojku kantautoricu fenomenalnog glasa, koja ne pjeva svoje pjesme jer ju je strah. Dok su se družili shvatio je kako ona nema straha kada je u mraku i ne vidi publiku. Na nastupu u velikoj dvorani, ponovno je zablokirala i on je zamolio majstore rasvjete da priguše svjetla. Njezin strah je nestao i ona je otpjevala najbolje do sada. Pred kraj izvedbe svjetla su se polako, vrlo polako pojačavala i ona je bila veoma sretna na tom svom poduhvatu.

 

Ako čekamo savršen trenutak i da će sve biti po planu nikada se nećemo uspeti visokim planinama.

 

Malim sitnim, gotovo mravljim koracima, uštipnuti pokoji trenutak vlastitog napretka veći je uspjeh prije pravog zamaha kojeg smo u početku priželjkivali.

Razmislite, želite li u startu veći zalogaj nego ga možete pojesti.

Osobno smatram da je zdravije jesti manje obroke više puta dnevno.

Možete više uživati u hrani i biti svjesniji svih njezinih okusa. Nakon ovakvog kvalitetnog načina možete mirnije ocijeniti želite li još ili ne.

Što mislite o tome?

 

Autorica: Aleksandra Ivanac
Stručnjakinja u komunikacijskim edukacijama
Life coach / NLP master practitioner / educator / mag prim educa / Theta healing & Peat practitioner

 

 

Share.

Comments are closed.