Još od poznate legende o Romulu i Remu, blizancima koji su osnovali Rim, a odgojila ih je vučica, ljudi su zaintrigirani pričama o djeci koju su odgojile životinje.

Od tada pa do danas istraživači i znanstvenici pokušavaju odgovoriti na misterij divlje djece. Napisane su mnoge knjige i romani na tu temu, kako znanstveni, tako i pustolovni. Iako zvuči nevjerojatno, Mowgli i Tarzan u stvarnosti su imali svoje dvojnike.

Feralna ili divlja djeca su djeca koja su uslijed okolnosti odrasla izvan ljudskog društva, uz minimalne ili nikakve kontakte s ljudima, uglavnom među životinjama. Nakon povratka u ljudsku okolinu pokazivali su ozbiljne probleme, teškoće u razvoju i nemogućnost prilagodbe, a to je navelo znanstvenike da se zapitaju što više utječe na razvoj djeteta, genetsko naslijeđe ili okolina, i na koji način čovjek poprima obilježja ljudskosti.

Zbog nedovoljnih informacija o divljoj djeci prije isključivanja iz ljudskih obitelji te različitim uvjetima u kojima su se ona našla prepuštena sama sebi, teško je donositi zaključke. Ipak, prepoznatljivi problemi u ponašanju i identične teškoće u razvoju govora i uspravnog hoda potkrepljuju važnost okoline tijekom ranog djetinjstva. Iako su pojedini slučajevi feralne djece pronađeni u relativno ranoj životnoj dobi, njihovo kašnjenje u razvoju i nemogućnost da nauče ljudske oblike ponašanja bila je tako velika da uza sve napore medicine nisu živjeli dugo. Najvjerojatnije je da su sva ta djeca rođena zdrava i da su imala genetske predispozicije za uredan razvoj. Kroz povijest je zabilježeno više slučajeva feralne djece.

Zabilježeni slučajevi divlje djece

Viktor, divlji dječak iz Averyona

Prvi slučaj znanstveno istražen i registriran u Francuskoj krajem 18. st., pronađen je u tada neistraženom šumskom predjelu Averyon u južnoj Francuskoj i zacijelo je prvo divlje dijete u povijesti koje su proučavali europski znanstvenici. Dječak koji je hodao četveronoške, pio vodu kao govedo, branio se zubima i noktima i glasao krikovima nazvan je Viktor. Nije mogao mirovati, u prostoriji se kretao poput zarobljene zvijeri. Nije podnosio ničije društvo, nikada nije zaplakao, a njegovo lice nije odavalo unutarnje raspoloženje.

O njemu se počeo brinuti liječnik J. M. G. Itard i bilježiti promjene u ponašanju. Nakon višegodišnjih nastojanja, dječak je usvojio uspravno hodanje, naučio nekoliko riječi, navikao se na upotrebu pribora za jelo i stekao osnovne navike održavanja čistoće. Skromni napredak bio je manji od Itardovih očekivanja pa je prekinuo odgajanje Viktora i smjestio ga u sirotište. Viktor se s vremenom priviknuo na ljudsko društvo i stekao stanovite korisne navike. Znao je izgovarati mnoge riječi, ali nikada nije uspio do kraja sastavljati rečenice u osmišljene jezične forme.

Kaspar Hauser, žrtva zavjere

Casparus Hauser bio je tajanstveno divlje dijete pronađeno u Njemačkoj u 19. stoljeću i navodno vezano uz vladarsku kuću Baden. Pronađen je na ulicama Nürnberga i jedva je znao govoriti. Vjerojatno je imao šesnaest godina, ali na mentalnoj razini bio je šestogodišnjak. Većinu života proveo je u mračnoj sobici. Hranio se samo kruhom i vodom. Probudio je zanimanje diljem Europe jer su ga, zbog crta lica, povezali s obitelji velikog vojvode Badena.

Pokušavajući razjasniti teoriju zavjere oko vladarske kuće Baden, Institut forenzičke medicine Sveučilišta u Münsteru 2002. analizirao je dlake i tjelesne stanice koje su pripadale Kasparu Hauseru. Genetski materijal dokazao je da je Hauser uistinu potjecao iz vladarske kuće Baden.

Amala i Kamala, vučja djeca iz Indije

1920. godine engleski je misionar indijskog podrijetla A. L. Singh, za vrijeme boravka u Midnapuru, saznao da se u blizini tog gradića okruženog nepreglednim džunglama, s vremena na vrijeme, u pratnji vučice pojavljuje i dvoje malih čovjekolikih stvorenja. Organizirao je potjeru i uskoro otkrio njihovu jamu. Vučica je ubijena na licu mjesta, a u brlogu su, zajedno s vučićima, pronađene dvije djevojčice.

Mlađoj djevojčici bilo je oko godinu i pol, a starost druge procijenjena je na osam godina. Nazvali su ih Amala i Kamala. Glasale su se zavijanjem, režanjem i kešenjem zuba. Rastrgale bi odjeću sa sebe kad bi ih odjenuli, jele su isključivo sirovo meso trgajući ga primjetno zaoštrenim očnjacima i spavale tijekom dana. Toliko su dugo hodale četveronoške da su im se kosti ruku i nogu iskrivile i skratile te je bilo gotovo nemoguće postići da hodaju uspravno. Nisu se smijale niti pokazale ikakav interes za ljudskim društvom, drugu djecu su ujedale, a zbog ponašanja ih se bojala i stoka. Mlađa je djevojčica umrla 1921., a starija je živjela još osam godina u misionarskom dječjem domu.

John Ssabunnya, Tarzan iz Afrike

Noviji i bolje dokumentiran slučaj nevjerojatna je priča o Johnu Ssabunnyu, kojeg su odgojili majmunu u džungli Ugande krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. st. Za vrijeme boravka s majmunima naučio je njihove načine komunikacije i prešao na ishranu voćem kojim su se i oni hranili. Jedini je od spomenute feralne djece koji se donekle uspio vratiti životu među ljudima.

Još uvijek se lako i jednostavno sporazumijeva s majmunima i voli se družiti s njima, zbog čega je popularan kao ugandski Tarzan. O njegovom životu snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova.

Ivan Mishukov i Oxana Malaya, „pseća“ djeca

Ivan Mishukov jedan je od rijetkih slučajeva feralne djece koji je sretno završio. Pobjegao je u dobi od četiri godine, a kaotičan život s majkom i njezinim dečkom alkoholičarem zamijenio je lutanjem ulicama Moskve. Povremeno je prosio i bio u kontaktu s ljudima. Hranu je dijelio sa psima koju su ga štitili kao da je član čopora. Kad ga je policija našla, opirao se i pobjegao natrag čoporu čak tri puta. Nakon boravka u domu za nezbrinutu djecu, počeo je pohađati školu. Brzo je naučio govoriti i završio vojnu školu.

Roditelji Oxane Malaye iz Ukrajine bili su alkoholičari. Zanemarivana je i zlostavljana te je odrastala sa psima od svoje treće do osme godine. Kada je socijalna služba oduzela roditeljima, 1991. godine, hodala je četveronoške, režala i lajala. Liječnici su kasnije utvrdili da je rođena kao zdravo dijete te da je „pseće“ ponašanje stečeno tijekom odrastanja. Od 2010. godine živi u domu za mentalno zaostale osobe.

Genie, 1970, The Ghost, California

Genie iz Californie provela je 13 godina djetinjstva zatočena u sobi, minimalno izložena bilo kakvim okolinskim poticajima. Otac zlostavljač zarobio je u dobi od 20 mjeseci te tijekom godina fizički zlostavljao i uskraćivao komunikaciju s ukućanima. Kažnjavana je kad bi ispustila bilo kakav zvuk te je s vremenom zanijemila. S bratom uopće nije komunicirala, a majka se zadržavala u sobi samo kad bi ju hranila kašastim žitaricama.

Pronađena je i smještena u bolnicu 1970. godine. Bila je pothranjena, nije ovladavala osnovnim kulturno higijenskim navikama, nije mogla žvakati krutu hranu, hodati ni govoriti. Nakon boravka u bolnici i ciljane rehabilitacije, ostvarila je napredak. Naučila je nove riječi i kako slagati rečenice od tri do četiri riječi, ali ne i gramatičke strukture. Majka je 1978. godine zabranila daljnji rad s njom, nakon čega je smještana u dom za nemoćne osobe.

Što je presudnije, genetska uvjetovanost ili djelovanje okoline?

Danas različite studije iz područja psihologije, genetike i medicine analiziraju u kojoj je mjeri i za koji čimbenik razvoja što presudnije; genetska uvjetovanost ili djelovanje okoline. Svi se slažu oko činjenice da je razvoj djeteta proces međusobno povezanih promjena do kojih je došlo uslijed sazrijevanja i učenja, proces koji ovisi o okolini koja pojedinca okružuje, a čija je osnova utvrđena nasljeđem.

Zanimljiv primjer za bolje razumijevanje međusobne povezanosti su upravo feralna djeca koja su odrastajući izvan ljudskog društva usvojila one aktivnosti kojima se služila zajednica životinja koja ih je prihvatila kao svoju mladunčad.

Stručnjaci još uvijek ne mogu u potpunosti znanstveno objasniti kako i zašto određena razdoblja u ranom djetinjstvu utječu na razvoj vještina i znanja. Većina se autora koji su se bavili tom problematikom slaže oko toga da su organi i sustavi u tzv. kritičnoj fazi kada postoji posebna podložnost za pojedini utjecaj iz okoline i učenje te svladavanje izazova.

Učenje je stjecanje novih modela ponašanja i aktivnosti koji se stapaju s urođenim načinima ponašanja i onima ovisnim o stupnju sazrijevanja. Dijete ne nasljeđuje tipične ljudske značajke kao biološke datosti.

Vještine poput hoda, upotrebe ruku, govora i mišljenja mora svladati u djetinjstvu, a može ih usvojiti samo ako živi u ljudskom društvu jer djeca se ne rađaju, kao životinjska mladunčad, u prirodi, već u sredini koja je djelovanjem ljudi temeljno preoblikovana.

Osim toga, dijete je gotovo do svoje druge godine ovisno o roditeljima. Učenje u razdoblju djetinjstva postavlja temelje koji utječu na kasniji život pojedinca. Prije svega, procesi učenja određuju promjene u mozgu.

Ako se neko osjetilno područje u dojenačkom i ranom djetinjstvu isključi, odgovarajuća se regija moždane kore ne razvija, a sposobnost neurona za reakcije se smanjuje pa čak može iščeznuti.

Naime, podaci koji kasnije stižu iz vanjskog svijeta uglavnom se više ne umrežavaju, a trenuci osobite prijemčivosti tako postaju nenadoknadivi. Ta razdoblja postoje za sve ljudske sposobnosti, govor, motoriku i socijalne odnose. Dakle, čovjek po svojim bitnim značajkama nije određen samo svojim genskim naslijeđem, već i djelovanjem društva u kojem se rađa i raste. S obzirom na to da kroz proces socijalizacije postajemo društvena bića i razvija se naša ličnost, ne čudi da se već stoljećima postavlja pitanje je li čovjek proizvod okoline ili nasljeđa. Time su se bavili predstavnici raznih pogleda na odgoj, a u suvremeno doba prihvaćena je multifaktorska teorija.

Slučajevi feralne djece, koji su proveli veći ili manji dio djetinjstva nesvjesni postojanja ljudskog društva ili pripadanja tom društvu, nakon povratka među ljude ponašali su se poput divljih zvijeri.

Blaži primjeri divlje djece, relativno su uspješno rehabilitirani upravo zbog kraće izolacije iz društva. Svaka je od ispričanih priča drukčija, zastrašujuća i zanimljiva na svoj način. Govore o traumi i krizi, ne samo zato što su neka djeca izvrgnuta lošim postupcima, nego zato što je samo njihovo postojanje prijetnja našim shvaćanjima o tome što znači biti ljudsko biće.

Postojanje divlje djece dovodi u pitanje čvrstoću granice između ljudskog i životinjskog, prisiljavajući nas da razmislimo kako shvaćamo sebe i naš svijet. Divlje dijete je ljudsko biće koje je skoro životinja, ali „divlji“, opasni i zli postaju i svi oni koji ne prihvaćaju osnovne moralne i kulturne vrijednosti.

Osim kontakata s ljudima, svladavanja ljudskih kretnji i jezika, dijete mora svladati i običaje zajednice kojoj pripada kako bi se socijaliziralo. Iako mnogi smatraju da nas nasljedne ljudske karakteristike čine civiliziranima, istina je da nas iskustva ranog djetinjstva i kontakti sa socijalnom okolinom čine ljudima u punom smislu te riječi.

Autorica: Tamara Vrdoljak, odgojitelj mentor
Preneseno iz časopisa Dijete&Roditelj