Ponekad imam osjećaj da smo uspjeli stvoriti svijet u kojem se običan čovjek treba osjećati krivim zbog gotovo svega. Ako uzmem plastičnu slamku, trebala sam uzeti višekratnu. Ako kupim vodu u plastičnoj boci, trebala sam ponijeti bocu od nehrđajućeg čelika. Ako kupim nešto s previše ambalaže, nisam dovoljno osviještena. Ako kupim novu odjeću, trebala sam prvo provjeriti postoji li ista takva u second hand trgovini. U nama se taloži suptilna eko-krivnja.

I tako, korak po korak, zaštita okoliša postala je još jedno područje u kojem možemo osjećati da nikada nismo dovoljno dobri. Razvrstavamo otpad, nosimo platnene vrećice, pazimo na potrošnju vode, pokušavamo kupovati odgovornije. Sve to ima smisla. Ne mislim da su naše navike nevažne niti da bismo trebali odustati od odgovornosti za vlastite izbore. Ali ponekad se želim odmaknuti od vlastite vrećice za smeće i postaviti mnogo veće pitanje.

Zašto se toliko energije troši na to da pojedinac ne napravi pogrešan izbor, dok se o odgovornosti onih koji proizvode, zagađuju i oblikuju naše potrošačke navike ne govori jednako glasno?

Dok ja razmišljam trebam li uzeti slamku, negdje se proizvode milijuni novih proizvoda. Dok se pitam jesam li pravilno razvrstala ambalažu, postoje čitavi proizvodni sustavi koji troše goleme količine energije i resursa. Dok pokušavam kupovati manje, poslovni modeli mnogih kompanija i dalje ovise o tome da se kupuje više. Jesmo li odgovornost za zaštitu planeta počeli mjeriti na pogrešnom mjestu?

Ja ću razvrstavati otpad, ali tko će nadzirati one koji ga stvaraju?

Kao da je sudbina planeta ponajprije u rukama osobe koja je zaboravila ponijeti vrećicu u trgovinu. A što je s proizvodima koji se dizajniraju tako da ih je teško popraviti? Što je s nepotrebnom ambalažom, sve kraćim životnim vijekom mnogih proizvoda i poslovnim modelima koji potiču stalnu zamjenu starih stvari novima? Što je s industrijama koje troše goleme količine resursa i emisijama koje nastaju u proizvodnji energije, hrane, odjeće i svega ostaloga što svakodnevno koristimo?

Tko provjerava jesu li obećanja velikih kompanija o održivosti stvarna? Tko osigurava da se otpadom upravlja odgovorno? Tko snosi posljedice kada proizvođači ne ispune ono što obećavaju? To nisu pitanja na koja možemo odgovoriti tako da kupimo novu višekratnu bocu. Zaštita okoliša zahtijeva odgovornost na više razina: od naših navika, preko proizvođača i trgovaca, do zakona, javnih politika i nadzora.

Kad bi sve bilo do šljokica, bilo bi lako

Pred očima nam bukte ratovi, čitavi ekosustavi nestaju pod pritiskom ljudskih interesa, a prije nekog vremena se raspravljalo o – šljokicama. Da se razumijemo, nije problem u tome što se regulira još jedan izvor plastičnog onečišćenja. Problem je u dojmu da smo time učinili nešto veliko za spas planeta. I dok se čovječanstvo tješi da spašava planet zabranom glitera, to je zapravo savršena dijagnoza našeg vremena: lakše je propisati uredbu protiv malo plastičnog sjaja nego priznati vlastitu nemoć pred stvarnim mrakom koji nam se valja iza brda.

Kad je zaštita planeta postala test naše savjesti?

Netko koristi automobil jer mu javni prijevoz nije praktičan, pa se mora opravdavati. Netko kupuje jeftiniju odjeću jer si skuplju ne može priuštiti, pa se osjeća kao da donosi pogrešne odluke. Netko nema vremena ni novca da svaku kupnju pretvori u mali istraživački projekt. Ne živimo svi jednako. Nemamo iste prihode, iste mogućnosti ni iste uvjete.

Možemo priznati da naše odluke imaju utjecaj, a da pritom ne prihvatimo odgovornost za svaki problem. Nije isto svjesno onečišćavati okoliš i kupiti ono što si možemo priuštiti ili što nam je uopće dostupno.

Koliko je zapravo zeleno ono što nam kompanije prodaju?

Danas gotovo svaka velika kompanija ima neku priču o održivosti. Govori se o zelenim inicijativama, ekološkim ciljevima, recikliranju, smanjenju ambalaže i brizi za buduće generacije.

Ali nije dovoljno pročitati lijepo sročenu poruku na internetskoj stranici kompanije i zaključiti da je problem riješen. Ako tvrtka predstavlja jedan proizvod kao ekološki prihvatljiviji, to nam samo po sebi ne govori koliki je ukupni utjecaj njezina poslovanja na okoliš. Ako promovira recikliranje, to ne znači da je riješila problem prekomjerne proizvodnje. Ako postavi ambiciozne ciljeve za budućnost, važno je znati što konkretno poduzima da ih ostvari.

Tu dolazimo do greenwashinga, odnosno stvaranja obmanjujućeg ili pretjeranog dojma o ekološkoj odgovornosti proizvoda ili poslovanja. Nije dovoljno da nam netko kaže kako čuva planet. Važno je što stvarno radi, kakve rezultate postiže i preuzima li odgovornost za posljedice svojeg poslovanja. Jer ako je održivost postala važna prodajna prednost, onda postoji i opasnost da se njezin jezik koristi mnogo lakše nego što se mijenjaju stvarne prakse. A planetu ne trebaju samo dobre kampanje. Trebaju mu rezultati.

Eko krivnja

Ne možemo od građana očekivati da svojim vrećicama, bocama i slamkama nadoknade nedostatke sustava. Trebamo odgovorne proizvođače, djelotvoran nadzor i politike koje će održivost pretvoriti iz obećanja u praksu.

Ne želim vjerovati da je sudbina planeta svedena na to jesam li se sjetila ponijeti svoju platnenu vrećicu u trgovinu. Želim da održivost znači više od lijepe etikete i da ekološka odgovornost znači više od popisa savjeta za građane.

Ja ću i dalje paziti na svoje navike. Ali ne želim da se razgovor o zaštiti planeta završi na mojoj slamki. Želim da se nastavi ondje gdje počinju velika pitanja: kod proizvodnje, moći, odgovornosti i odluka koje utječu na sve nas.