Čini mi se da danas više nije dovoljno izgledati dobro. Treba izgledati svježe, odmorno, zategnuto i mladoliko, ali tako da se ne vidi koliko smo truda uložile u to. Pogledam fotografije žena na društvenim mrežama, čela su zaglađena jer je botoks postao svakodnevica, čeljusti su definirane, jagodice izražene, a osmijesi gotovo savršeni. Lica sve češće djeluju besprijekorno, a granica između njege i popravljanja vlastitog izgleda postaje sve manje jasna. Nameće se pitanje jesmo li se toliko naviknule na zategnuta lica da nam je prirodno lice postalo nepoželjno.

Nemam ništa protiv botoksa. Nemam ništa protiv filera, estetskih tretmana ni žena koje odluče nešto promijeniti na sebi. Svaka žena ima pravo odlučivati o svojem tijelu i svojem izgledu, bez potrebe da ikome polaže račune. Ali imam problem s idejom da ono što je nekada bilo osobni izbor polako počinje izgledati kao standard koji se podrazumijeva.

Lice kao projekt bez završetka

Nekada smo govorile o njezi kože, dobroj frizuri, kvalitetnoj kremi, urednim noktima i odjeći u kojoj se osjećamo dobro. Danas, međutim, imam dojam da je njegovanost postala mnogo ambiciozniji projekt. Stalno treba nešto popravljati, osvježavati, podizati, zaglađivati ili održavati. A kada riješimo jedno, uvijek postoji još nešto što bismo mogle poboljšati. Lice je postalo svojevrsni projekt održavanja koji zahtijeva planiranje, budžet i redovito ulaganje. Kao nešto što radiš jer se voliš i želiš izgledati najbolje što možeš. Možda je nekim ženama upravo tako. Možda im estetski tretmani donose zadovoljstvo, samopouzdanje i osjećaj da izgledaju onako kako žele. I to je sasvim legitimno.

Ali pitam se što se događa kada njegovanost prestane biti nešto što nas veseli i postane nešto što nas opterećuje.

Kada više ne odlazimo na tretman zato što nešto želimo napraviti, nego zato što osjećamo da ne smijemo dopustiti da nam lice izgleda drukčije. Kada nam se bore više ne čine dijelom lica koje se smije, mršti, čudi i živi, nego problemom koji treba riješiti čim postane vidljiv. I kada nam odraz u ogledalu sve češće govori što bismo još trebale napraviti, umjesto da jednostavno pokazuje kako izgledamo.

Zašto nam lica sve više nalikuju jedna drugima?

Ne želim tvrditi da sve žene koje rade estetske zahvate izgledaju isto. To bi bilo nepravedno i netočno. Postoje različiti estetski zahvati, različite želje i vrlo različiti rezultati. Ali teško je ne primijetiti određenu estetiku koja se ponavlja.

Naglašene jagodice, zaglađeno čelo, definirana donja čeljust, punije usne, lice koje djeluje gotovo nepromjenjivo bez obzira na izraz. Ono što je počelo kao mogućnost da nešto na sebi prilagodimo vlastitim željama ponekad izgleda kao zajednički predložak prema kojem se oblikuje poželjan izgled.

Naši izbori nikada nisu potpuno odvojeni od okoline. Na njih utječu lica koja gledamo, trendovi koje pratimo, komentari koje čujemo i slika onoga što se u određenom trenutku smatra lijepim. Ako nam se iz dana u dan kao ideal prikazuje glatko, zategnuto i mladoliko lice, sasvim je razumljivo da nam ono s vremenom počne izgledati kao nešto što bismo i same željele.

Teško je ostati potpuno ravnodušan prema standardima kojima smo neprestano izloženi. Posebno kada se ti standardi ne predstavljaju kao nedostižan ideal, nego kao nešto što možemo postići uz nekoliko tretmana, malo održavanja i dovoljno novca. A kada nešto izgleda dostupno, lako počnemo vjerovati da bismo to trebale i imati.

Možda zato danas nije neobično da se žene koje nikada nisu razmišljale o estetskim zahvatima odjednom počnu pitati bi li trebale nešto napraviti. Ne zato što su nezadovoljne svojim licem, nego zato što im se čini da svi oko njih nešto rade.

Ne želim izgledati mlađe pod svaku cijenu

Razumijem želju da izgledamo dobro. Razumijem i da se netko ne osjeća ugodno s određenim promjenama na svojem licu. Ne mislim da žene trebaju odustati od njege ili se praviti da im izgled nije važan. I sama volim izgledati dobro. Volim kada mi se sviđa ono što vidim u ogledalu. Ali ne mogu se oteti dojmu da smo negdje putem počeli miješati želju da izgledamo dobro sa zahtjevom da ne pokazujemo koliko vremena prolazi.

Što je zapravo toliko strašno u licu koje se mijenja? U borama koje se pojave od smijanja, u koži koja više nije ista kao prije deset ili dvadeset godina, u izrazu koji više ne izgleda kao na našim starim fotografijama?

Ne kažem da bismo trebale romantizirati svaku promjenu niti da je prihvaćanje starenja uvijek jednostavno. Živimo u kulturi koja mladost snažno povezuje s ljepotom, poželjnošću i vrijednošću. Nije čudno da se mnoge žene ne žele pomiriti s promjenama koje vide. Možemo njegovati lice bez potrebe da ga neprestano popravljamo.

Možemo voljeti estetiku i istodobno prihvatiti da naša koža nije fotografija koju možemo vratiti na prethodnu verziju. I da žena koja ne želi botoks nije žena koja je odustala od sebe. Možda je jednostavno odlučila da to nije za nju.

Savršeno, ali po čijim pravilima?

Ako odemo na tretman jer nas veseli rezultat, to je jedno. Ako odemo jer nas je fotografija bez filtera uznemirila, jer smo se usporedile s drugim ženama, onda je priča ipak malo drukčija. Ne znači da je naša odluka zbog toga pogrešna. Možemo istodobno željeti neki tretman i osjećati pritisak okoline. Ali možda bismo trebale biti iskrene prema sebi kada razmišljamo o tome što nas pokreće.

Bismo li to napravile i da nam nitko nikada nije rekao da izgledamo umorno? Da ne gledamo stotine lica koja izgledaju gotovo jednako? Da se ne pitamo što će netko pomisliti kada vidi naše fotografije bez filtera? Bismo li to i dalje željele kada bismo znale da se ništa posebno neće dogoditi ako ne napravimo baš ništa?

Možda su to neugodna pitanja, ali nisu optužba. Ona ne služe tome da se odreknemo vlastitih želja, nego da budemo sigurne da su te želje doista naše.

Nedavno sam bila na pregledu kod oftalmologinje. Usput mi je napomenula da mi je desni kapak spušten i pitala jesam li razmišljala o njegovu podizanju. Nikada prije nisam na taj način promatrala svoje lice niti sam svoj kapak doživljavala kao nešto što bih trebala mijenjati. Kasnije sam ga počela promatrati u ogledalu i primjećivati ono što prije nisam ni tražila. Kapak je bio isti, ali moj pogled na njega više nije bio isti.

Ako nešto na našem licu nije zdravstveni problem koji zahtijeva razgovor, trebamo li doista svaku estetsku nepravilnost isticati i nuditi kao nešto što bi se moglo popraviti? Možda je njoj to bila tek usputna primjedba. Meni je ostavila novu misao pred ogledalom.

Prirodno lice nije manje vrijedno

Ne želim da ova kolumna postane još jedan tekst u kojem se žene dijele na one koje su nešto napravile i one koje nisu. Na prirodne i umjetne. Na hrabre i nesigurne. Na one koje prihvaćaju sebe i one koje se navodno ne prihvaćaju.

Žena koja radi estetske zahvate ne mora biti nesigurna. Žena koja ih ne radi ne mora biti samouvjerenija. Ne možemo iz nečijeg lica zaključiti kako se osjeća, što je proživjela ili zašto je donijela određenu odluku. I ne bismo trebale pokušavati.Ali jednako tako ne bismo trebale živjeti u uvjerenju da je njegovan izgled moguć samo ako neprestano nešto radimo na sebi.

Možemo njegovati kožu, birati kvalitetnu kozmetiku, odlaziti frizeru, nositi odjeću u kojoj se osjećamo lijepo i uživati u svemu tome. Možemo se odlučiti za estetski tretman, ali i zaključiti da nam nije potreban. Možemo promijeniti mišljenje. Sve su to legitimni izbori.

Ono što mi smeta jest kada se jedan od tih izbora počne predstavljati kao jedini razuman način da žena izgleda dobro. Kada se prirodno lice opisuje kao nešto što treba popraviti.

Ne želim da mi ogledalo postane popis zadataka

Kada svakodnevno gledamo obrađena lica, savršeno osvjetljenje i rezultate estetskih tretmana, lako je početi promatrati vlastito lice kroz popis stvari koje bi trebalo doraditi. Kada se krene, taj popis nikada neće biti do kraja ispunjen. Uvijek se može još nešto. Još malo osvježiti, zagladiti, podignuti ili naglasiti. A ako nam se ideal ljepote stalno mijenja, teško je uopće znati kada smo stigle do cilja. Možda je zato važno da ponekad pogledamo vlastito lice bez neposredne potrebe da nešto odlučimo o njemu.

Ne moramo voljeti svaku boru ni svaku promjenu. Dovoljno je da vlastiti izgled ne pretvorimo u stalni izvor nezadovoljstva. Jer postoji velika razlika između želje da nešto napravimo za sebe i osjećaja da sa sobom uvijek nešto moramo napraviti.

A što ako ne napravim baš ništa?

Ne znam hoće li botoks za deset godina biti još uobičajeniji nego danas. Ne znam hoće li nam se promijeniti kriteriji ljepote ni hoće li doći vrijeme u kojem će prirodno lice ponovno postati nešto posebno.

Možemo jednostavno priznati da je ljepota važna, da se želimo osjećati dobro u svojoj koži i da nam je ponekad stalo do toga kako nas drugi vide. Ali možemo tražiti i nešto više od same mogućnosti da promijenimo svoj izgled. Možemo tražiti pravo da ne promijenimo ništa. Pravo da budemo njegovane bez beskonačnog popravljanja. Pravo da imamo bore, a da se zbog njih ne moramo opravdavati. Pravo da odaberemo tretman, ali i pravo da ga ne odaberemo. Pravo da izgledamo dobro na način koji odgovara nama, a ne nužno onome što je trenutačno najpoželjnije.

Problem nije u tome što su estetski zahvati postali dostupniji. Problem je ako smo počele vjerovati da bez njih više ne možemo izgledati dovoljno dobro. Zapravo nam ne treba još jedan standard ljepote, treba nam malo više prostora da same odlučimo što ljepota za nas znači.