Biserna ogrlica asocira me na malu crnu haljinu i svečani događaj u kome smo ili sudionici ili podržavatelji osobe, programa, projekta u koji istinski vjerujemo. To su trenuci kad ljepotu događaja želimo naglasiti, kako radošću svog unutrašnjeg bića, tako i svojim vanjskim izgledom, pa se pomno dotjeramo.
Pregledavajući nedavno kutiju s nakitom, prepunu šarenih kuglica i špekulica, naišla sam na ogrlicu gdje kratki srebrni lančići povezuju bisere ali na naslov ovog teksta podsjetilo me nešto sasvim drugo.
Na netu sam naišla na pjesmu od grupe Silente i to me podsjetilo, da prijateljici Snježani trebam odgovoriti na email. Svaki put, kad iz ormara izvadim šalicu za čaj, tamno plave boje s natpisom Wiena, sjetim se prijateljice Gordane i jednog prosinca, prije više od desetljeća. Kad u jutro biram šal ili maramu kojom se želim zaogrnuti mislima mi prolaze osobe ili momenti koji imaju svoju poveznicu na dotični predmet. I mnoge druge sitnice postavljene na vidljivom ili skrivenom mjestu svjedoče ljude, događaje, trenutke.
Osim ogrlice, koju rijetko izvodim u šetnju, jer se sakrila u moru šarenih perli koje volim, svaki dan nižem ogrlicu od sitnica koje me okružuju i u kojima istinski uživam. One čine nisku bisera koja me podsjeća na OBILJE gdje kod da se okrenem.
Neka niske bisera. okite cijelo vaše biće i neka vas podsjećaju na sve što imate i što vas okružuje, neka vas potiču da svakog dana nanižete novi biser koji svjedoči vašu ustrajnost i posebnost.
Autorica teksta: Marijana Mrvoš
