Svi već godinama pričaju o mentalnom zdravlju, ali imam osjećaj da zapravo gotovo nikome nije istinski stalo. Mentalno zdravlje postalo je samo popularan pojam – dobra udica za projekte, povećanje vidljivosti, prodaju ulaznica, konferencija i sponzorstava. Lijepo zvuči u kampanjama, ali kada treba pružiti ruku stvarnom čovjeku u krizi, eeee… tu je već problem. Ispada da smo sretni ako preživimo kada tražimo pomoć. Ako nas ne zatuku.
Kao i većina normalnog svijeta, šokirana sam ubojstvom u bolnici. Zaledila mi se krv u žilama kad sam vidjela što je doživio taj mladić. Kao majka dvojice odraslih sinova, duboko sam potresena, razočarana i tužna. Zgrožena sam tako nečovječnim postupanjem u bolnici prema mladiću čiji je jedini stvarni grijeh bio taj što je trebao pomoć.
Gdje je dovraga nestao čovjek?
Kako je moguće da se pred mladim životom u krizi tako zatvore vrata suosjećanja, a otvore vrata hladne, mučke, bezobzirne, ubilačke sile? Kako je moguće da među devetero ljudi nije bilo nijednog čovjeka? Ni trunke empatije? Kada je ravnodušnost postala normalna? Što se k vragu događa s ljudima?
I opet vrtim u glavi isto pitanje, Gdje je nestao čovjek?
Razmišljam kako je tim roditeljima koji su pozvali hitnu. Bolnica bi trebala značiti sigurnost, smirenje, ruke koje liječe, prostor u kojem se ljudski život brani po svaku cijenu, a postala je mjesto strave. Nezamislive. Zona sumraka. Priča o nestanku čovjeka.
Nije dovoljno par dana brujati o ovome i okrenuti sljedeću stranicu. Ne smijemo se naviknuti na užas.
Dok ne vratimo čovjeka u središte – u bolnicama, u školama, na ulicama, u institucijama – sve je uzalud. Ako smo prestali suosjećati s onima koji najglasnije dozivaju pomoć, jesmo li uopće još uvijek ljudi?
Oprosti nam što smo kao društvo totalno zakazali.
Ako možeš, moraš za one koji ne mogu.
Kristian Josip Periš
Trenutne misli koja sam izlila u par redaka teksta.
