Postoji razdoblje života, život nakon šezdesete, u kojem žena prestane misliti da svaki slobodan sat treba nekome ponuditi. To se ne dogodi preko noći. Jednostavno počne primjećivati kako se osjeća nakon određenih susreta, što je raduje, a što je umara. Jednoga dana shvati da joj je poslijepodne provedeno u vlastitom društvu ponekad dragocjenije od druženja koje održava iz navike.

Nije riječ o povlačenju iz života. Upravo suprotno: možda je riječ o odlučnijem sudjelovanju u njemu. Nakon šezdesete neke žene otkrivaju veći prostor za obrazovanje, posao, znanstveni rad, kulturu, javno djelovanje i nove ljude. Njihova se znatiželja nije ugasila. Promijenio se odnos prema vremenu koje imaju na raspolaganju.

Kada se promijeni zajednički jezik

Dugogodišnja prijateljstva mogu biti veliko bogatstvo. Ona čuvaju uspomene koje nitko drugi ne poznaje. Ipak, trajanje odnosa nije jamstvo da se interesi dviju osoba moraju zauvijek podudarati. Nekadašnji razgovori o budućnosti, knjigama, poslu i društvu mogu se s vremenom svesti na istu razmjenu obiteljskih novosti, zdravstvenih tegoba, tuđih razočaranja ili pritužbi koje se ponavljaju iz tjedna u tjedan.

Bolest prijateljice zaslužuje pažnju. Teška obiteljska situacija zaslužuje razumijevanje. Ali trajna uloga slušateljice, bez uzajamnog interesa, nešto je drugo. Žena može pružiti podršku osobi koja je zaista treba i istodobno odlučiti da ne želi svako slobodno poslijepodne provoditi slušajući iste priče. Granice ne poništavaju empatiju; omogućuju da ona ostane iskrena.

Pritom nije potrebno omalovažavati žene kojima su djeca i unuci središte svakodnevice. Za njih su to važni, lijepi i zahtjevni odnosi. Jednako tako, žena koja radije raspravlja o književnosti, znanosti, javnim politikama ili umjetnoj inteligenciji ne treba opravdavati vlastite interese.

Problem nastaje tek kada jedna strana očekuje stalnu pažnju, a za svijet druge nema prostora.

Katkad vrijedi pokušati promijeniti način druženja: umjesto još jedne kave uz poznate priče, predložiti predstavu, izložbu, šetnju ili razgovor o knjizi. Ako se ništa ne promijeni, odnos se može nastaviti rjeđe i drukčije. Ne treba ga pretvoriti u sukob da bi dobio novu mjeru.

Stol za jednu osobu

Samostalan odlazak u restoran još uvijek izaziva neobična pitanja. „Čekate li nekoga?” pita konobar. „Ne, došla sam na ručak”, glasi jednostavan odgovor. Slična je priča s kinom, kazalištem, putovanjem ili kavom na gradskoj terasi. Kao da ugodan doživljaj treba pratnju koja ga potvrđuje.

A zašto bi? Dobar film ostaje dobar i kada ga gledamo sami. Kazališna predstava može nas dirnuti bez obveznog razgovora poslije nje. Ručak može biti radost, a ne dokaz društvenog statusa.

Uživati u vlastitom društvu ne znači biti zatvoren za ljude, nego ne odgađati život dok netko drugi ne pronađe slobodan termin.

Isto vrijedi za partnerske odnose. Neke žene žele novu vezu, neke ne. Neke su u skladnim brakovima, neke žive same, a neke žele promijeniti svoj položaj. Nijedna od tih mogućnosti nije obvezan model ispunjenosti. Žena koja ne traži partnera ne mora biti razočarana niti emocionalno nedostupna. Možda jednostavno ne želi novu strukturu zajedničkih obveza. Njezino „ne želim” može biti potpuno valjan odgovor.

Ageizam: kada godine postanu važnije od kompetencija

Slično pravo na vlastiti izbor potrebno je i u profesionalnom životu. Žene koje su desetljećima razvijale programe, sudjelovale u znanstvenom radu, javnim politikama ili inovacijama mogu nakon promjene radnog mjesta otkriti da im se odjednom nudi manje prilika. Stručni zadaci i usavršavanja odlaze mlađima, ponekad bez jasnog razgovora o interesima i kompetencijama starijih zaposlenica.

Nije svaki takav slučaj dokaz diskriminacije. Organizacije imaju različite potrebe i odgovornosti. Ipak, sustavno zaobilaženje nekoga samo zato što se približio mirovinskoj dobi otvara pitanje ageizma.

Društvo koje promovira cjeloživotno učenje ne može ozbiljno govoriti o uključivosti ako pretpostavlja da je profesionalni razvoj žene nakon šezdesete već završen.

Pritom postoje i nove, posve konkretne činjenice svakodnevice. Mnoge starije stručnjakinje odlično vladaju digitalnim alatima, analizom podataka i umjetnom inteligencijom. Neke bolje od znatno mlađih kolegica; neke slabije. Upravo je to poanta: digitalna kompetencija nije godište, nego znanje koje se može provjeriti i razvijati. Generacijske prečace treba zamijeniti stvarnim kriterijima.

Što mi sada daje smisao?

Logoterapija, pristup koji je razvio Viktor E. Frankl, ne obećava da ćemo biti sretni ako samo dovoljno pozitivno mislimo. Ona nas poziva na ozbiljnije pitanje: koje mogućnosti smislenog djelovanja postoje u okolnostima u kojima se nalazimo? Smisao se može otkrivati u radu i stvaranju, u odnosima i susretima, u umjetnosti i iskustvima, pa i u odgovornom stavu prema nepromjenjivim teškoćama.

To pitanje nema jedinstven odgovor za sve žene. Jednoj je središte života obitelj. Druga razvija poslovnu ideju. Treća piše, istražuje ili se bavi javnim djelovanjem. Četvrta želi sporiji ritam i više odmora. Netko traži novu ljubav, a netko u njoj ne vidi svoj sljedeći životni cilj. Smislenost ne određuje vanjski obrazac, nego osobna vrijednost koju svaki pojedinac prepoznaje u svojem izboru.

Psihoterapijsko promišljanje može pritom otvoriti i neugodna, ali korisna pitanja. Biram li samoću zato što u njoj uživam ili zato što izbjegavam postaviti granicu? Biram li poslovne susrete jer me nadahnjuju ili zato što mi je teško biti u odnosu koji nema rezultat? Nema potrebe unaprijed pretpostaviti problem. Važno je ostati dovoljno iskren prema sebi da razlikujemo autentičnu odluku od automatske navike.

Povezano: 12 stvari za koje nikada niste prestari

Punina nije stalna aktivnost

Suvremena žena 60+ ne mora svaki dan završiti projektom, novom edukacijom ili velikim otkrićem. To bi samo zamijenilo jedan društveni zahtjev drugim. Ona ima pravo nastaviti ambiciozno raditi, ali i pravo odabrati dan bez rasporeda. Može uživati u kazalištu, tihoj kavi, novom poznanstvu ili poslijepodnevu koje ne mora nikome prepričati.

Možda je najvažnija promjena upravo ta: više nije potrebno dokazivati ni da smo dovoljno mlade, ni da smo dovoljno aktivne, ni da smo dovoljno društvene.

Vrijedi njegovati odnose u kojima postoji stvarna razmjena, posao u kojem postoje mogućnosti razvoja i slobodno vrijeme koje ne pripada automatski tuđim očekivanjima.

Život nakon šezdesete nije druga prilika da budemo netko drugi. To je prilika da svjesnije živimo ono što jesmo — i ostanemo otvorene onome što još možemo postati.

Autorica: mr. sc. Andreja Marcetić
voditeljica Nacionalnog centra za karijere, inkluziju i održivi razvoj