Više od dvadeset godina provela je u izdavaštvu, oblikujući tuđe tekstove kao lektorica, urednica i prevoditeljica, a istodobno je gradila i vlastiti književni glas. Danas piše za djecu i mlade. U svojim se pričama bavi suvremenom ženom i njezinim brojnim ulogama, a inspiraciju pronalazi u detaljima, prirodi i svakodnevici. Razgovarala sam s Riječankom Tamarom Modrić Zagorac, književno poznatijom kao Katarina Solomun, o pisanju, životnim zaokretima, majčinstvu i romanu Ona druga ja.
Postoje autorice koje nas u svojim pričama ne zadržavaju samo među koricama knjige, nego nas odvode na neka druga mjesta, uvlače u atmosferu i ostavljaju s osjećajem da smo upravo proživjeli nešto što nije bilo naše, a ipak nam je blisko. Katarina Solomun jedna je od njih. Njezine priče oslanjaju se na pažljivo odabrane detalje, prepoznatljive životne situacije i završetke koji čitatelja nerijetko iznenade upravo onda kada pomisli da zna kamo priča vodi.
Dva identiteta, jedna ljubav prema riječima
Književno ime Katarina Solomun u početku je trebalo biti svojevrsna granica između profesionalnog i autorskog identiteta. Kada je počela pisati svoj prvi roman Stavit ću te na Facebook!, Tamara je željela odvojiti lektoricu i urednicu od autorice, stvarajući prostor u kojem će moći slobodnije pisati.
„No, zamišljena autorska komfor zona nije dugo potrajala. Za probijanje šifre tko stoji iza pseudonima zaslužna je bila Verena Tibljaš iz Gradske knjižnice Rijeka, koja je po nekim detaljima povezala dva i dva i rekla – pa to si ti. Inače, u pseudonimu sam spojila i dio obiteljske povijesti – ime jedne i prezime druge prabake, tako da nije nastao slučajnim odabirom“, otkriva Tamara Modrić Zagorac.
Tako je pseudonim, zamišljen kao odmak od svakodnevice, istodobno postao i poveznica s vlastitim korijenima. Možda upravo u toj kombinaciji odmaka i bliskosti leži nešto od onoga što obilježava njezino pisanje: sposobnost da poznato sagleda iz drukčijeg kuta, a svakodnevnim situacijama podari novo značenje.
Priče se grade od detalja
Ako je potrebno izdvojiti jednu osobinu koja se provlači kroz njezin književni rad, onda je to izražena moć zapažanja. Katarina voli detalje, bilo da ih pronalazi na fotografiji, slici, u priči ili na nečijoj odjeći. Ta pozornost prema sitnicama, kaže, prati je još od djetinjstva.
Kada je kao djevojčica putovala s roditeljima, često su joj govorili: Ne putuj kao torba! Danas se pita nije li upravo iz tih putovanja i promatranja svijeta proizašla sposobnost povezivanja mjesta, prizora i sjećanja.
„Znate ono, priče se same grade kao Proustov kolačić madeleine“, kaže, podsjećajući na način na koji naizgled nevažan detalj može probuditi čitav niz uspomena i osjećaja.
A kada je riječ o neočekivanim završecima, autorica ne vidi razlog da se priče uvijek kreću predvidljivim putem. „Ne mora sve u životu biti linearno i predvidljivo. Osim toga, neočekivani kraj priči daje obrat koji je čini, barem se nadam, zanimljivijom“, ističe Tamara.
Od lektoriranja do novog životnog poglavlja
Njezin profesionalni put nije od početka vodio prema izdavaštvu. Nakon diplome kratko je radila u nastavi, uglavnom kroz zamjene, jer stalni posao nije uspijevala pronaći. A onda je stigla molba kolege da pogleda jedan tekst. „I tako se taj jedan, prvi lektorirani tekst pretvorio u dvadeset godina provedenih u izdavaštvu“, prisjeća se Tamara.
Danas se, zbog vanjskih i osobnih okolnosti, ponovno vratila u obrazovanje, ovoga puta u drukčijoj ulozi. Radi kao pomoćnica u nastavi u riječkom Centru za odgoj i obrazovanje, čime je njezin profesionalni put dobio novo usmjerenje.
No, premda je velik dio života posvetila riječima, postoji jedna vještina za kojom i dalje žali. „Iako pišem, uvijek ću žaliti za time što ne znam crtati“, priznaje.
Ta rečenica zvuči gotovo kao mala autorska bilješka: ljubav prema stvaranju ne mora nužno značiti da možemo izraziti sve što bismo željeli. Ponekad nam upravo ono što ne znamo napraviti ostaje najprivlačnije.
Suvremena žena kao glavni lik
U svojim kolumnama i kratkim pričama za portal Suvremena žena Katarina se okreće temama koje ne zahtijevaju velike zaplete da bi bile važne. U središtu njezina interesa nalazi se suvremena žena i način na koji se snalazi u brojnim ulogama koje joj život dodjeljuje.
„Moje područje interesa isključivo su suvremene teme i žena kao njihov glavni lik. Volim propitkivati kako se ta žena nosi s brojnim ulogama: majka, supruga, zaposlenica, kći, prijateljica… i kakve su posljedice svega toga na nju kao središnju figuru, ali i na njezinu okolinu.“
Njezino dugogodišnje iskustvo rada s tekstovima oblikovalo je i njezin odnos prema jeziku. Može li nakon toliko godina lektoriranja i uređivanja u privatnom životu isključiti svoje profesionalno oko ili pogreške primjećuje baš posvuda? „Jako teško, iskreno. Zapravo, romane jednim okom čitam kao opuštena čitateljica, a drugim kao lektorica. Žalosno je, u biti, kako se odnosimo prema jeziku. Uvijek je to nešto posve nebitno. A ne bi trebalo tako biti“, priznaje Tamara.
Majčinstvo između digitalnih ekrana i otkrivanja svijeta
Jedna od životnih uloga koju danas živi izvan književnih stranica jest majčinstvo. Kao majci osmogodišnjeg dječaka, posebno joj je lijepo promatrati kako malo dijete postupno postaje mali čovjek, počinje postavljati pitanja i na sve moguće načine otkrivati svijet oko sebe.
„Današnja djeca odrastaju u posve drugačijim okolnostima od, recimo, mene. Ja sam ona generacija koja je prešla put od časopisa i stripova preko kaseta, disketa, DVD-a, MP3, USB stickova do društvenih mreža i AI-ja. Moj sin je pak rođen u svijetu tzv. digitalnih domorodaca koji odrastaju uz pametne telefone, tablete i umjetnu inteligenciju. No, to ne znači da su granice iščeznule. Postoji jasno definirano vrijeme za ekrane i vrijeme za sve ostalo.“
Unatoč svim tehnološkim promjenama, važno je sačuvati ravnotežu između digitalnog svijeta i iskustava koja djeca stječu izvan njega.
More, šuma i Istra kao mjesta predaha
Kada se odmakne od obaveza i pisanja, Katarina najradije bira prirodu. Iako je Riječanka, slobodno vrijeme rado provodi u Kraljevici, osobito na Oštru, gdje je kontakt s morem neposredan i otvoren. Omiljeno joj je mjesto i Trnova, mala uvala do koje se dolazi pješice nakon što se automobil ostavi u Uvali Scott.
Posebno mjesto u njezinu srcu zauzima Istra, u koju bi se, kaže, preselila već sutra. Njezina privrženost tom kraju možda je povezana i s obiteljskim korijenima jer joj je djed bio Istrijan, podrijetlom iz okolice Poreča.
Šetnje uz more, boravak u prirodi i bijeg od svakodnevne užurbanosti njezini su načini pronalaženja mira i vremena za sebe. A možda upravo u tim trenucima, daleko od obaveza i svakodnevnih zahtjeva, nastaju i neke nove priče.
Pisanje između tišine i svakodnevnih obaveza
Premda je pisanje važan dio njezina života, Katarina ne pripada autoricama koje svakodnevno sjedaju za radni stol u isto vrijeme. Dani, kaže, jednostavno prolete u drugim obavezama, pa najviše voli pisati rano ujutro, dok ostatak ukućana još spava, ili navečer, kada svi odu na počinak.
„Buka, zapitkivanja, molbe, žalbe i pisanje nikako ne idu zajedno“, kaže uz dozu humora.
U toj se rečenici lako mogu prepoznati svi koji pokušavaju pronaći vrijeme za vlastite interese između posla, obitelji i drugih obaveza. Kreativnost ne nastaje uvijek u idealnim uvjetima, a katkad je najveći izazov upravo pronaći nekoliko mirnih trenutaka u kojima vlastite misli mogu doći do izražaja.
Ona druga ja: potraga za vlastitim mjestom pod suncem
Njezina najnovija knjiga, roman Ona druga ja, prati mladu djevojku koja traži svoje mjesto pod suncem. Na tom je putu čekaju i radosti i razočaranja, i smijeh i suze – iskustva koja čine odrastanje, ali i svaku potragu za vlastitim identitetom.
Dio romana odvija se u plesnim dvoranama, a odabir plesa nije slučajan. Katarina želi pokazati da djeca mogu pronaći zadovoljstvo i ispunjenje i u umjetnosti. „Namjerno sam, za oba spola, odabrala ples jer smatram da djeca, podjednako kao i u sportu, mogu uživati i u umjetnosti: crtanju, pisanju ili plesanju. Jer, unatoč svim tehnološkim alatima koji su nam nadohvat ruke, naš je svijet od prvog crteža do danas velikim dijelom oblikovala umjetnost. I uistinu želim vjerovati i u njezinu budućnost.“
Možda se upravo tu susreću različite strane Katarine Solomun: ljubav prema riječima, osjetljivost za detalje, zanimanje za ljude i njihove unutarnje svjetove te uvjerenje da priče i umjetnost imaju svoje mjesto čak i u vremenu koje od nas neprestano traži da budemo brži, dostupniji i učinkovitiji.
Jer, bilo da piše o mladoj djevojci koja traži vlastiti put, ženi koja pokušava uskladiti sve svoje uloge ili svakodnevnim trenucima koji nas nakratko zaustave, Katarinu zanimaju upravo oni dijelovi života u kojima se prepoznajemo. A ponekad je za dobru priču dovoljno samo pažljivo pogledati ono što nam je cijelo vrijeme pred očima.
Knjigu Ona druga ja potražite u odabranim knjižarama te u knjižnicama.
Razgovarala: Marijana Glavaš, urednica
