Početkom ovoga mjeseca u Hrvatskoj je, po prvi put, gostovao dr. Gabor Maté, umirovljeni kanadski liječnik, autor svjetskih bestselera „Kad tijelo kaže ne“ i „Mit o normalnom“ i jedan od najcitiranijih suvremenih stručnjaka kada je riječ o traumi, ovisnosti i kroničnoj bolesti.

Ovaj vitalni osamdesetdvogodišnjak u Splitu je održao dvodnevni program „Trauma modernog čovjeka“ u okviru kojeg je pričao o tome kako nas iskustva iz djetinjstva oblikuju u odrasloj dobi, koja iskustva mogu biti traumatična i zbog čega te je predstavio način na koji u praksi primjenjuje psihoterapijski pristup koji je sam razvio i nazvao ga terapija suosjećanjem (engl. Compassionate Inquiry).

U radu s ljudima usmjerava se na otkrivanje nesvjesnih dinamika, potisnutih trauma i skrivenih pretpostavki koje upravljaju našim životima kroz utjecaje na naše zdravlje i ponašanje. Kada bih na temelju bogatog stručnog znanja, profesionalnog i životnog iskustva ovoga čovjeka trebala izdvojiti tri stvari koje naglašava u svojim javnim istupima, a tako je bilo i u Splitu one bi bile sljedeće: odnos prema patnji, osobna autentičnost i „mali krug velikih ljudi“ koji bi svaki čovjek trebao imati u svom životu. 

Prepreke nisu prepreka životu, one jesu život

Gabor Maté redovito naglašava da je patnja sastavni dio života i što prije to prihvatimo lakše ćemo se s njom nositi. Nije moguće proživjeti život i izbjeći trenutke tuge, frustracije, straha, neugode. Samo je pitanje koliko će intenzivni i učestali takvi trenutci biti. I ne, ovo nije pesimističan pogled na život. Ovo ne znači da je život samo muka i da stalno trebamo očekivati neke loše ishode. Naprotiv, ova pretpostavka o patnji kao očekivanom životnom iskustvu čini nas spremnijima da se suočimo s njom.

Kad živimo u uvjerenju da nam se patnja ne bi trebala događati, a ipak je doživimo onda svoju pažnju i energiju trošimo na otpor prema takvoj neugodnoj stvarnosti umjesto da ih usmjerimo na ono što nam može pomoći da kroz nju brže i bezbolnije prođemo.

Ono što nam danas dodatno otežava prihvaćanje patnje su i društvene mreže koje obiluju „idealnim životima“ drugih uključujući i naš osobni doprinos tome jer smo svi skloni objavljivati one trenutke iz života u kojima smo sretni, uspješni i koji čine selekciju naših „najboljih trenutaka“. A život je puno više od „najboljih trenutaka“.

James Clear, autor  bestselera „Atomske navike“, savršeno je sažeo suštinu o umijeću življenja u nekoliko rečenica: 

Gubitak autentičnosti i tjeskoba

Autentičnost je još jedna važna stvar u životu koju naglašava Gabor Maté jer je u radu s ljudima uočio da je upravo manjak autentičnosti veliki izvor patnje za svakog čovjeka. Tjeskoba koju osjećamo jer nam se čini da živimo život koji nije istinski naš drugačija je od tjeskobe koju osjećamo dok se suočavamo s preprekama gradeći život koji osjećamo istinski svojim.

Maté kaže da gubitak autentičnosti nastupa u djetinjstvu kada se učimo prilagoditi svoje ponašanje okruženju u kojem živimo. Idealno bi bilo da smo se uvijek osjećali sigurno i podržano kad smo kao djeca bili iskreni, opušteni, spontani, ali to uglavnom nije bio slučaj pa smo od malih nogu naučili prilagoditi svoje ponašanje stanjima i očekivanjima odraslih koji su brinuli o nama tako da si osiguramo barem minimalnu skrb  koja je bila nužna za naše preživljavanje.

Kad odrastemo možemo se pobrinuti sami za sebe, ali nastavljamo se ponašati na način na koji smo naučili u djetinjstvu jer su nam se ti obrasci duboko usadili u fiziologiju mozga, a on rado ponavlja ono što mu je poznato čak i kad to nije dobro za nas jer tako štedi energiju.

Problem je u tome što način na koji doživljavamo svijet uvelike određuje kakav će taj svijet biti za nas, a način na koji ćemo doživljavati svijet tijekom života ovisi o našim prvim iskustvima sa svijetom koji nas okružuje u ranom djetinjstvu.

Mali krug velikih ljudi

U životu nam se događaju različite stvari, ali mi reagiramo na temelju vlastite interpretacije događaja a ne na sam događaj. Kad su u pitanju bolni i neugodni događaji onda se njihova potencijalna štetnost za nas povećava ako ih proživljavamo sami. Podrška, razumijevaje i suosjećanje drugih ljudi u teškim situacijama smanjuje njihovu stresnost za onoga koji ih proživljava. Ako smo kao dijete doživjeli nešto bolno i nismo svoj doživljaj imali s kime podijeliti, onda je to iskustvo postalo za nas još bolnije. 

Ključna poruka dvodnevnog splitskog druženja s Gaborom Matéom glasila bi otprilike ovako:

Ako prihvatimo da ćemo u životu doživjeti ugodna i neugodna iskustva, iskreni smo sami prema sebi i prema drugima te imamo krug ljudi od povjerenja na koje se možemo osloniti, velika je vjerojatnost da ćemo proživjeti dobar život.