U svijetu u kojem svi trčimo između poslovnih obveza, popisa za kupovinu i užurbanih rutina, često zaboravimo stati i postaviti si ono najvažnije pitanje: živimo li zaista ili samo odgađamo život? Pred vama je Tramvaj broj 35 autorice Katarine Solomun – snažna i dirljiva priča o odgađanju života, rutini na autopilotu i prilici da zagrlimo trenutak prije nego što postane prekasno. Prepustite se čitanju i zapitajte se: na kojoj biste vi stanici izašli?

Vanja je izašla iz zgrade u kojoj je radila nekoliko minuta poslije pet. Dan je bio dug, prenatrpan pozivima sa svih strana, zvonjavom telefona, mejlovima, nacrtima, planovima i čime sve ne. Umor je obavio njezino tijelo, od nogu do ramena. Tako se osjećala i kada bi popila koji koktel više. Nebo iznad grada prekrivali su oblaci, plavo-sivi, koji su kretali put sjevera najavljujući skoru kišu. Ulice su mirisale na vlagu, prašinu i ispušne plinove automobila.

Nije joj se žurilo kući, unatoč najavi lošeg vremena. Ionako će je dočekati uobičajena praznina. Zastala je pred crvenim svjetlom na semaforu pa skrenula u mali kafić na uglu. Voljela je sjesti uz prozor, na svoje mjesto, naručiti cappuccino s čokoladom i ni s kim ne razgovarati. Bilo je to samo njezino vrijeme za preslagivanje misli, kao kada bi spremala ljetnu odjeću, a iz kutija na dnu ormara vadila toplije džempere.

– Kao i obično? – upitao ju je konobar.

Samo je kimnula.

Dok je čekala, izvadila je mobitel. Na zaslonu je ugledala dvije neodgovorene poruke i obavijest o računu koji treba platiti. Oslonivši se na ruku zatvorenu u šaku, podsjetila se da u obližnjem marketu mora kupiti kruh, mlijeko, grčki jogurt i nešto za večeru.

Kava je stigla. Ova, već peta, zapravo joj nije ni trebala. Ali uspjela je ukrasti barem pola sata u danu koji se primicao svom kraju.

Kroz prozor je promatrala prolaznike. Svi su nekamo išli, netko brže, netko sporije, s torbama koje su im visjele s ramena držeći kišobrane ispod ruku. Jer, kiša samo što nije počela. Jedna djevojčica u žutoj kabanici vukla je majku za rukav. Stariji muškarac stajao je pred izlogom slastičarnice i dugo promatrao kolače, kao da mora donijeti odluku koja će nešto promijeniti u njegovom osobnom svemiru.

Vanja je bila pomalo zasićena životom koji se sve više svodio na predvidljivu rutinu: ustaje, odjene se, odlazi na posao, vraća se kući, razmijeni par riječi sa susjedom koja skuplja rublje na balkonu ili s muškarcem s trećeg kata, vrata do njezinih, koji u to vrijeme odlazi po sina nakon treninga. Zrakom lete riječi kako je tko proveo dan, brzinski, u hodu, bez stvarnog interesa.

Platila je kavu i krenula kući. U trgovini je u košaricu slagala stvari s popisa, par rajčica i mozarellu. Čekajući na blagajni, sjetila se da je ostala bez maslinova ulja pa se vratila po bocu. Nije voljela doći kući i sjetiti se da joj nešto nedostaje. Nije voljela ni ostavljati posuđe u sudoperu preko noći ili oprano rublje u perilici. Prije spavanja uvijek je morala provjeriti jesu li vrata zaključana, i to dvaput. Bila je to njezina uhodana mentalna urednost, način da barem ima osjećaj kako stvari drži pod kontrolom.

Kad je izišla iz trgovine, prve su kapi već ostavile tragove na asfaltu, nepravilne i raspršene. Vanja je ubrzala korak. Maštala je o toploj kupki s mirisom vanilije i crvenom čaju.

Na tramvajskoj stanici bilo je neobično malo ljudi. Ona i još dva-tri putnika sklonili su se pod staklenu nadstrešnicu s čijih su rubova bljeskale reklame u sumrak. I dok su oni zurili u mobitele, Vanja se premještala s noge na nogu. Umor je postajao nepodnošljiv. Počela je zijevati.

Začula je zvuk dolaska tramvaja. Na displeju je pisalo samo 35.

Nije se mogla sjetiti da je ikad prije vidjela taj broj. Možda je zbog radova na ulazu u grad uvedena izvanredna linija? Ma koga briga, bitno je samo da što prije stigne kući dok se kiša ne pretvori u grmljavinsko nevrijeme. Ako treba, negdje putem presjest će na svoju liniju broj 6. Vrata su se otvorila i Vanja je zakoračila.

Tramvaj je bio gotovo prazan.

U prednjem dijelu, odmah iza vozača, sjedio je muškarac u tamnom odijelu. Vjerojatno je olabavio kravatu i otkopčao prvo dugme košulje kada je izašao iz ureda, pomislila je. Na koljenima je držao poslovnu torbu. Gledao je ravno ispred sebe.

Iza njega sjedila je djevojka u sivoj duksici, možda studentica, sa slušalicama na ušima. U rukama je držala knjigu. Cijelo je vrijeme svojim tankim prstima prelazila preko njezinih korica, od gornjeg do donjeg ruba.

Na suprotnoj strani sjedio je muškarac srednjih godina, u radnoj uniformi. Na cipelama se vidjela osušena zemlja, a uz noge je držao plastičnu vrećicu iz koje je virio netom kupljeni kruh.

U zadnjem dijelu tramvaja sjedila je žena, ni po čemu posebna, plave marame svezane oko vrata, čvrsto se rukama držeći za naslon ispred sebe.

Vanja je odabrala mjesto uz prozor, malo dalje od ostalih. Spustila je vrećicu na pod i otkopčala kaput.

Vrata su se zatvorila. Tramvaj je krenuo. Grad koji je promicao iza stakla podsjećao ju je na razliveni akvarel. Obrisi zgrada bili su omekšani, poput putra što ga je netko nakon doručka zaboravio vratiti u hladnjak, a prozori zamagljeni, prekriveni zavjesama koje su čuvale intiman život svojih ukućana. Crvena, žuta i zelena svjetla semafora razlijevala su ulicom, kao šarene lokve koje čekaju svoje malene skakače čije su noge zavučene u plastične čizmice. Rubovi grada nestajali su u magli. Prolaznici su joj nalikovali na figure koje je slikar ostavio nedovršenima. Vanja je voljela takvu sliku grada. Činio se nekako manje bučan, manje užurban, gotovo nježan.

Isprva je sve djelovalo posve obično: isti zvuk kotača, isto podrhtavanje, skretanje u zavojima, odraz njezina lica u staklu.

Nakon nekog vremena, predugog da se Vanju pitalo, tramvaj je konačno usporio i zaustavio se. Vrata su se otvorila. Na stanici je stajala žena u crvenoj kabanici, ali nije ušla. Pogledom je prošarala unutrašnjost tramvaja, a zatim se odmaknula od rubnika. Vrata su se zatvorila.

Na sljedećoj stanici nije bilo nikoga.

Na trećoj je stajao mladić sa sportskom torbom prebačenom preko ramena. Podigao je glavu kad je tramvaj stigao, napravio korak, a onda je zastao. Kao da se predomislio u posljednjem trenutku. Možda pozove taksi.

Vanja je počela pogledavati putnike. Svi su djelovali uobičajeno, kao da će baš sljedeća stanica biti ona na kojoj će se iskrcati.

Muškarac iza vozača poravnao je sako svog odijela. Djevojka je i dalje prelazila palcem preko korica knjige. Radnik se zagledao u kruh koji je virio iz vrećice. Žena s plavom maramom oko vrata gledala je ravno ispred sebe.

Vanja je iz torbe izvukla mobitel. Nije bilo signala. To ju je iznenadilo više nego što je željela priznati. Na zaslonu se još vidjelo vrijeme, ali aplikacije se nisu otvarale. Željela je nazvati supruga, no onda se sjetila da ga više nema. Loša navika. Prije tri godine to su potvrdili i papirima koje su potpisali.

Tramvaj je prolazio ulicama koje je poznavala, ali nešto je bilo drugačije. Izlozi nisu bili osvijetljeni kao inače. Nije bilo prolaznika. Primijetila je i otvorenu pekarnicu, onu s najboljim krafnama u gradu, ali nije bilo prodavača. Svjetlo je gorjelo, a niz staklo su se slijevale kapljice kiše.

Pomislila je da je možda zaspala. Gotovo da je mogla čuti umor koji joj šapće na uho: Spavaj… Taj glas je bio tako mekan i smirujući. Zatvorila je oči. Kad ih je ponovo otvorila, tramvaj je stajao.

Iza prozora nije bilo ulice. Nije bilo ni zgrada, ni pločnika, ni semafora. Samo sivilo, gusto i neprohodno. Kao onda kada su se ona i Goran probijali kroz gorskokotarsku maglu prema Rijeci.

Vanja je ustala, omamljena i u panici istovremeno.

– Oprostite – rekla je ženi s plavom maramom. – Znate li gdje smo?

Nije joj odgovorila. Kao ni muškarac s aktovkom, umorni radnik i djevojka sa slušalicama.

– Moram izaći – viknula je prema vozaču.

– Svi to kažu – promrmljao je radnik.

– Molim? – ništa joj nije bilo jasno.

– Kad prvi put shvate – dodao je muškarac u odijelu.

– Shvate što? – ništa joj nije bilo jasno.

Djevojka sa slušalicama konačno ju je pogledala. Bila je mlađa no što je Vanja isprva pomislila, možda tek sedamnaestogodišnjakinja.

– Nemojte pokušavati otvoriti vrata dok tramvaj vozi – rekla je tiho.

– Ali ne vozi. Stojimo.

Djevojka je pogledala kroz prozor.

– Ovdje uvijek stojimo.

Vanja je osjetila kako joj se dlanovi znoje. Tako je silno željela da može čuti Goranov glas. Iako su posljednjih godina živjeli kao neznanci. Iako rastava nije bila nimalo ugodna. Iako se zadnjih mjeseci ponašao kao šupak.

Vanja je sjela i rukama prošla kroz kosu. Na podu pokraj vrata primijetila je komadić papira. Nije se mogla sjetiti je li i prije bio tamo. Palcem i kažiprstom pažljivo ga je podigla. Račun iz trgovine. Njezin račun na kojem je bio otisnut iznos koji je potrošila, datum i vrijeme kupovine. Ali na poleđini je netko rukom napisao: Ako se sutra ne sjetiš, barem si večeras pokušala. To je možda jedna od malobrojnih stvari koje nisu svejedno.

Vanja je nekoliko puta u sebi pročitala ovu rečenicu. Nije se nikako mogla sjetiti odakle joj je poznat njezin kraj.

– Tko je ovo napisao? – ni sama više nije znala koga je to pitala.

– Netko tko je mislio da će imati još vremena – žena s plavom maramom prva je progovorila.

Glas joj je bio tako običan, tako svakodnevan. Mogao je pripadati učiteljici, medicinskoj sestri ili krojačici. Vanja se stresla pod naletom hladnoće. Počela je stezati kaput oko tijela.

– Kakvog vremena?

Žena s maramom spustila je pogled.

– Za dijete. Za razgovor. Za odlazak. Za povratak. Za sve ono što se stalno odgađa jer čovjek misli da će sutra biti isto kao danas.

Vanja je samo pognula glavu. To je možda jedna od malobrojnih stvari koje nisu svejedno. Tramvaj je ponovo krenuo. Sivilo se polako povuklo. Pojavila su se svjetla, najprije mutna, a zatim jasnija. Ulica joj je izgledala poznato. Na pločniku je ugledala kiosk, iza njega staru zgradu oronule fasade, a na uglu je treperio semafor.

Vanja je prepoznala svoju četvrt.

– Ovdje izlazim! – rekla je i pritisnula zvonce.

Tramvaj se zaustavio. Vrata su se otvorila. Izašla je na mokar pločnik držeći vrećicu s namirnicama u jednoj ruci i zgužvani račun u drugoj. Kad se okrenula, tramvaj je već odlazio. Na njegovu stražnjem displeju ugledala je dvije znamenke – 35. A zatim se broj ugasio.

Ubrzanim, gotovo trčećim korakom krenula je prema svojoj zgradi. Kada je ušla u stan na trećem katu, najprije je zaključala vrata, dvaput, zatim izula cipele i odnijela namirnice u kuhinju. Sve je bilo na svome mjestu. Posred stola stajala je vaza u koju je pred neki dan ugurala stručak ciklama, na hladnjaku magnet ispod kojeg se nazirala fotografija s godišnjeg odmora, a u sudoperu šalica koju je ujutro oprala prije odlaska na posao.

Nije znala koliko je sati. Mobitel je proradio čim ga je priključila na punjač. Pokazivao je 19.42. Imala je tri propuštena poziva s posla i jednu poruku: Jesi stigla kući? Najavili su veliku kišu. Javi se kad stigneš. Mama.

Vanja je sjela na stolicu, još uvijek odjevena u kaput.

Trebalo joj je nekoliko minuta da se smiri. Zatim je odjenula pidžamu, oprala rajčice i pristavila vodu za tjesteninu. Narezala je luk, otvorila bocu maslinova ulja i pustila da se kuhinjom proširi poznati miris sigurnosti.

Sve je bilo obično.

Vrijeme za razgovor, zazvonile su joj u glavi riječi žene s plavom maramom. Prije večere nazvala je mamu. Razgovarale su dvadesetak minuta. O vremenu, o susjedima, o liječničkom pregledu koji je mama odgađala, o receptu za tortu Šarlotu, o tome kako će Vanja doći na nedjeljni ručak. Nisu riješile ništa veliko. Nisu izgovorile nijednu rečenicu koja bi promijenila njihove živote.

Kad su završile, Vanja je u tišini pojela već hladnu tjesteninu.

Ujutro ju je mobitel probudio u 6.00. Bila je sve samo ne spremna za posao. Ustala je, istuširala se, odjenula i skuhala kavu. Kiša je prestala. Kroz razmaknute zavjese promatrala je svoju ulicu. Zrak je bio hladan i svjež.

Spustivši se stubama, otvorila je vrata i izašla u novi dan. Na stanici je čekalo nekoliko ljudi. Tramvaj je stigao na vrijeme. Na displeju je pisalo 6. Vanja je ušla i sjela pored nekog umirovljenika koji možda nije odgađao posjet liječniku kao njezina mama. Promatrala je lica putnika, njihove torbe, ruke, cipele, kapute. Jedan je muškarac na terasi kafića čitao novine. Djevojka je ispred izloga knjižare tipkala poruku. Starija žena pažljivo je namještala šal oko vrata. Mlada žena brižno je gurala kolica. Ništa nije bilo neobično.

Za vrijeme pauze, dok je u kafiću na uglu prelistavala vijesti na mobitelu, Vanja je saznala da je prošle večeri nestalo četvero ljudi. Jedan računovođa, sedamnaestogodišnja učenica, građevinski radnik i posve obična žena. Policija je pregledala snimke nadzornih kamera. Na njima se vidjelo kako svi oni ulaze u isti tramvaj, ali ni na jednoj nije zabilježeno da je itko od njih izašao.

Tramvaj broj 35 nije postojao u službenom voznom redu.

Vanju je začudilo što nitko nije spomenuo vozača.

Sljedećih je dana pratila vijesti o nestalim putnicima. Nikome nije ispričala što joj se dogodilo. Mediji su prenosili tek kratka policijska priopćenja. Istraga je bila u tijeku, ali novih informacija nije bilo.

Zašto četiri, a ne pet nestalih, znala se pitati u noćima prevrćući se s lijeve na desnu stranu. Ponekad bi pokušala dozvati u sjećanje lica iz tramvaja, ali svaki put ostajala je samo mutna slika, nalik na odraz u kišnom staklu.

Nastavila je odlaziti na posao, svraćati u trgovinu i sjediti uz prozor kafića na uglu. Grad je opet bio samo grad, a tramvaji su vozili svojim uobičajenim linijama.

Jedne večeri, dok se grad razlijevao poput akvarela, Vanja je čekala tramvaj. Kiša je isprala buku s ulica. Osluhnula je. Učinilo joj se da čuje poznati zvuk kotača koji klize po tračnicama. Zatomila je krik u sebi kada je na displeju ugledala broj 35.

Povezano: Katarina Solomun: Imati ili biti